Rodio se, a bolje da nije

Zašto li se Sakib nikad ne nasmija?

Zašto lijepu riječ ne izgovori?

Nego samo: “Mrš odavde, idite pred svoja vrata i tamo se igrajte”.

A mi, djeca vesela, sjeli pred njegova jer je glat beton, pa najlakše igramo tapke…

A bio mračan i ona mala usta vazda skupljao, valjda da izgleda još ljući.

Davno je umro, a ima neko vrijeme stalno mi se javlja, pa se ja tako zabavim njegovim životom i odgonetam bože što li je bio takav, ima ih i u životu i literaturi, a zovu ih mizantropima, ljudomrscima.

Pa sklapajući mozaik njegovog života, otkrivam i mislim da tu ima, ima nekih debelih razloga.

Kažu, Sakib se mučio, mučio, ali dobar zanat izučio. Postao papučar, znao sa iglom, tkaninom i kožom, otimale se čaršijske gazde za njega.

Povazdan je on tako sjedio, rezao, šivao i mrak ga zatekne kad on posao ostavlja.

A onda pravac kući. Niti ga zanimale komšije i prijatelji, niti žensko i kafana. Kažu, nikad nije znao pozdraviti, nego samo glavu u zemlju i tako do kuće.

A bilo je to u predratno vrijeme u Sarajevu, kad je Evropa sigurnim, vojničkim korakom Hitlerovih vojnika krenula, ljudi se plašili, ali niko nije mogao ni u snu slutiti prema kakvoj tragediji, prema kakvoj provaliji. Drugi svjetski rat dobaci do Bosne i Sarajeva, donese ljudima strah, tjeskobu i stanovit metež u glavama. Kome se pridružiti, pod koju zastavu stati, koju uniformu obući?

Sakib se od prve odlučio za Nijemce. Nije on bio ni dorastao nekoj ideološkoj procjeni, nego mu se naprosto dopali, fascinirali ga ti uređeni, disciplinirani vojnici. Eh, sad, kako li je on nekom od njemačkih oficira objasnio, da li mu je neko možda pomogao, a morao je ako ništa drugo kod prevoda, tek Sakib izrazio želju da obuče njemačku uniformu.

Jer, skromna pamet i željno srce zaključili da je bolje, uzbudljivije u uniformi (dobiće Sakib onu kakvu su nosile SS trupe) hodati svijetom u društvu nadmenih, uređenih Švaba i kao pobjednik (a zna se kako su pobjedničkim korakom umarširali skoro pa u cijelu Evropu) uživati u gradovima za koje je on samo čuo, a nikad ih vidio.

E, moj Sakibe, u šta si sprc’o svoje godine!

Pa ga uzelo u vojsku, poslalo na obuku u neku od kasarni u Austriji. Prošao Sakib dril, malo je bio ubrzan kurs jer zatrebalo nužno novog mesa na Istočnom frontu. I umjesto u Pariz, Rim, u svjetla neke od metropola, poslaše Sakiba u pakao ruskog beskraja.

Kroz šta je, otuđen, usamljen, ničiji prolazio na ruskom frontu, možemo nagađati. On sam o tome nikad zucnuo nije.

Kad su se u rasulu, obezvoljeni povlačili pred crvenoarmijskim jurišnicima, Sakiba zarobiše negdje blizu Budimpešte. I izmučenog poslaše ga u još veće muke u internaciju.

Rat završio davno, a od Sakiba ni traga ni glasa. Žalili i sjećali ga se jedino majka i otac.

Ko zna kako bi ga još dugo po zatvorima i logorima mrcvarili da nije te 1953. godine smrću Staljina i otopljavanjem odnosa SSSR – Jugoslavija ponovo pružena ruka Hruščova Titu. Ta ipak su te dvije zemlje ideološki stremile istim ciljevima, zanemarimo pri tome ogromne razlike u njihovom postizanju, a na kraju krajeva, zar to ipak nije široka, slična slavenska duša?

I tako se krajem te 1953. godine, kao duh, kao prežaljeni sin i zaboravljeni član čaršijskog zanatskog esnafa pojavio u svom gradu Sakib.

Kako je izgledao, ne mogu ni zamisliti, a mršav i slabunjav je bio i sedam godina kasnije kada sam ga upoznao, ono kad smo znali igrati tapke pred njegovima vratima.

Život kako-tako uredio. Roditelji mu našli jednu postariju curu, a on nije zaboravio praviti papuče. Pa tako nastavio raditi od kuće, u Čaršiju ne pamti se da je kad sišao, nego mu slali potrebne sirovine po svojim kalfama, a onda oni isto tako preuzimali papuče kad ih on zgotovi.

Tako, s koliko-toliko uređenim životom, živjeli su Sakib i njegova smjerna i poslušna Memnuna skoro do ovog zadnjeg rata.

Roditelji odavno umrli. Djece Sakib nije nikada zaimao. A poslije svega što je proživio, ionako introvertiran tip što bi rekli kakav je bio, Sakib se još više zatvorio. Jer, ko zna šta je sve s ljudima i od njih doživio i preživio.

Jedina svijetla tačka koja nam daje pravo da i drugačije sagledavamo život Sakibov je njegova žena Memnuna.

Umrli su, on pa ona u pola godine.

Kuća se sasula, drač i korov prekrili njihovo, a već dugo ničije imanje.

Eh, jebem ti taj i takav život!