Refa u četrdesetoj
Nikada nisam mario za datume, za rođendane još manje, ali čini se da narav četrdesetih nije kao narav tridesetih ili dvadesetih. Kada sam se dovukao do trideset i devete, bilo je mnogo onih koji su mi govorili kako je đavo došao po svoje, jer dogodine stiže i četrdeseta. Plašili su me tim “jubilejom” kao što bi nestašnu djecu plašili školom i strogom učiteljicom. Do četrdesete si, govorili su mi, mogao kako si htio, a poslije nje ćeš htjeti samo ono što možeš.
Ukrštene riječi
Bilo je rezona u tim upozorenjima. Zar ne kaže Selimović da su četrdesete ružno doba? Čovjek je, piše veliki pisac, još mlad da bi imao želja, a već star da ih ostvaruje. Tada se, nastavlja Selimović, u svakome gase nemiri, a baš se to “gašenje nemira” pominje i u jednoj starogradskoj pjesmi koja u naslovu ima “sporne” godine i u kojoj se kaže da u četrdesetima “tuga osmeh prikriva”. Je li to zaista - to? Da li u četrdesetima sve staje? Ima li života poslije četrdesetih?
Četrdesete su međa, granica koja razdvaja dva svijeta. Trideset je premalo, pedeset je previše. Četrdeset je mjera. Do četrdesete se živjelo, od četrdesete se sprema i pakuje. Do četrdesete se trči, od četrdesete se tamnuje. Do četrdesete i mesa i vina, od četrdesete hljeba i vode. Umjesto pjesme - ukrštene riječi. Umjesto rakije - čaj od nane. Koljenica mrš, naprijed mladi kupus i rendane rotkve. Sve u svemu, četrdesete imaju status profesionalnog ubice. Prije četrdesete niko ko je pri sebi ne razmišlja o smrti, nakon četrdesete sve se češće podvlači refa, sve se češće sabira i oduzima.
Ipak ne treba dramiti, jer stvari, u konačnici, i nisu tako crne. Četrdeseta je samo još jedna godina, ni bolja, ni lošija u odnosu na ostale. Ko je mlad, biće mlad i u sedamdesetoj, kome je do starosti, taj će već tridesetu dočekati smrknut i ozbiljan i sa trista i jednom borom. Ako bih baš morao da u četrdesetoj podvlačim tu refu, mada me niko na to ne goni, ja ne bih, što rekao pokojni Subotić, bio nezadovoljan. Bilo je lijepo, bilo je teško, bilo je sjajno i nema nikakve sumnje da će biti još ljepše, da će biti još teže i da će biti još sjajnije.
Izgubio sam u tih četrdeset godina dva zavičaja. Jedan koji nisam upamtio, drugi koji nikada neću zaboraviti. Izgubio sam Lašvu, našao sam Dunav. Izgubio sam Vilenicu, našao sam surduke. Izgubio sam gradske parkove, našao sam vinograde. Potom sam izgubio Dunav, ali sam pronašao Vrbas. Pa sam izgubio surduke da bih pronašao haustore. Izašao sam iz vinograda da bih gonio loptu po lauškim i boričkim igralištima. Sa ćuprija sam skočio na mostove i u tom transferu se potrošilo dosta od ovih četrdeset godina. I ono što sam izgubio i ono što sam pronašao moj je kapital bez kojeg bi ove četiri decenije bile malokrvnije, mršavije i daleko siromašnije.
Izgubio sam u tih četrdeset godina i mnogo prijatelja. Još više sam ih našao. Pa sam onda i njih gubio da bih opet pronašao nove. U svakom sam velikom drugu otkrivao dio svijeta i sa odlaskom svakoga od njih jedan dio tog pronađenog svijeta je nestajao. Sa mnogima od njih sam pojeo ne tri vreće soli, nego tri solane, pa opet nije bilo dovoljno. Sa drugima, opet, nisam okusio ni kašiku slanog, pa se kuća nijednog trenutka nije nakosila. Bilo je tu kojekakvog pijanskog mačevanja, ali bez ozbiljnijih i dubljih rana.
Za mnom su, kako bi rekao Balašević, godine lavova, vina i makova. Godine u kojima se momački padalo i poteško ustajalo. U kojima se i pilo i jelo na teku. U kojima zarađeno nije moglo da pokrije ni trećinu pozajmljenog. Bile su to godine u kojima smo često do zore igrali rauba i bele. U kojima smo čekali sunce na studenjaku. U kojima smo pili prva žestoka pića da bismo se sat ili dva nakon toga rušili po klupama, travnjacima i dvorištima. U kojima smo trčali za mnogobrojnim batkovima i karabatkovima u nadi da ćemo bar svaki sedmi stići.
Napisao sam bože sakloni tekstova. Proveo sam na terenu kilometre i kilometre sati. I na minus petnaest, i na plus četrdeset. Razgovarao sam sa akademicima i sa čobanima. Prvu i jedinu “crnu hroniku” uradio sam prije godina i godina kada je u blizini Banje Luke poginuo dječačić koji je nosio i moje ime i moje prezime. Nekada sam davno, dok su se na Kastelu održavale Banjalučke letnje igre, koje je organizovao Danilo Lazović, intervjuisao i Boru Đorđevića. Sjećam se i naslova tog razgovora: “Ko ne sluša Njegoša, slušaće Solanu”. Stigao sam sve one za kojima sam jurio sa diktafonom u ruci. Osim onog jednog, dabome.
Pročitao sam tri vagona knjiga. Nekada sam mahnito čitao da bih samoljubivo pretekao druge, drugi put sam opet samome sebi bio jedina mjera. Ne bih umio kazati koliko sam puta od “a” do “š” pogledao Hawksa, Hitchcocka, Wildera, Dreyera. Slušao sam i Tozovca i Pušenje i poturao pod nos devizu Svetislava Božića svakome ko mi je tvrdio da to ne može tako, da je to nedopustivo i nespojivo: I “Stani, stani, Ibar vodo” i Čajkovski mogu zajedno, ruku pod ruku, ako čovek ima meru. Ponešto sam, mimo novina, i napisao, ali neka to ostane tek za fusnotu.
Tri breze
Od dvadesete udaram u fokusere, bacam se po strunjačama, rvem se i sa lakšima i sa težima od sebe (težih, kažu Đuma i Švabo zajedno uglas, nema). Poderao sam na sparinzima nebrojeno majica, nekoliko puta mi je otvarana arkada, usne su pucale kao prezrele trešnje. Godinu i po me patila Ahilova tetiva, nakon toga godinu voda u koljenu. To ti je zbog stomaka, govorili su redom svi. On me nije patio i njemu je sa mnom sigurno bilo najljepše. Pazio sam ga kao najrođenijeg. Vodao sam ga po kotlićima, roštiljima, sačevima, ražnjevima, dagarama. Zalijevao sam ga karamutom i tamjanikom, pivom i vinjakom. I dobro nam je.
Četrdeset je prošlo. Još toliko i ne bih “a” rekao. Ne mora drugačije od ovoga. Posadio sam tri breze i sasvim mi je dobro dok ih gledam kako rastu. Volio bih da vidim Južnu Ameriku ili Kinu, ali ću i bez njih biti srećan. Želio bih da me kakva barka preveze od Švarcvalda do Crnog mora, ali će i desetominutno spuštanje Vrbasom biti dovoljno. Ne bih se bunio kada bih kroz koju godinu napravio vikendicu i iza nje maleni vinograd, ali ni to nije “pod mus”. Neka bude ovako kako je bilo do sada i životu ne bih imao šta da prigovorim.
