Razbuktavanje fašizma
Deset godina poslije prvog izdanja knjige Aleksandra Hemona “Knjiga mojih života” (Buybook, 2014, Sarajevo) vodeći svjetski portal za književnost LitHub.com (Literary Hub) uvrstio je ovaj Hemonov autobiografski roman među 100 najboljih knjiga 21. stoljeća.
To nije neočekivan potez prestižnog LitHuba budući je BBC ovu Hemonovu zbirku memoarskih priča već uvrstio među 10 najboljih u 2013. godini.
Izgubljeni zavičaj
Aleksandar Hemon na nekih 250 strana napisao je djelo o egzilu.
To je djelo o izgubljenom zavičaju i našem obitavalištu. Izašao je iz Sarajeva 1992. godine i imao sreću da ode u Ameriku sa duboko prikrivenim osjećajem krivnje zbog činjenice da je na sigurnom i da je uopšte ostao živ.
U 11 povezanih priča, poglavlja, Hemon govori o našim “ontološki poljuljanim životima” ili, kako sam kaže - “o sopstvu izmijenjenom imigracijom”. Na jednom mjestu on će napisati: “Ko god da smo bili mi smo od tada postali mi - ovdje u Americi i mi - tamo u Bosni”.
U toj stalnoj “iščašenosti” Hemon pronalazi paradoksalnu podijeljenost naših života i ukazuje na naše duboke i nikada zaliječene rane.
“Moji roditelji su postali Kanađani i svjesni su toga upravo zato što nikada nisu prestali biti Bosanci.”
On govori jezikom gorčine, ali i jezikom paradoksa, jezikom kojim otkriva “neidentično” “drugačije” u jednom društvu i sistemu “identičnosti” i “uniformnosti”. Njega nalazimo na istom onom poslu imigranta-pisca na kojem zatičemo Teodora Adorna dok u izgnanstvu u Ameriku 1947. godine piše svoje kultno djelo “Minima Moralia” kao autobiografsku ispovijest o našim “oštećenim”, “pogođenim”, “poljuljanim”... životima i otkriva čitaocu glavni paradoks o “nemogućnosti istinitog života u lažnom društvu”.
Nevinost i brutalnost
Danas je Hemonovo djelo snažno upozorenje na rast i razbuktavanje fašizma.
Kroz seriju jednostavnih i pitkih memoarskih priča iz vremena jugoslovenskog zajedništva, Hemon nas upozorava na tu povezanost nevinosti i brutalnosti, na tu vezu između posve naivnog i posve opasnog.
Govoreći rječnikom ovog vremena, on govori o povezanosti naše nonšalantnosti sa zlom neograničenih razmjera, povezanosti smijeha sa strahotama koje nadolaze.
Hemon nas je upoznao sa nekoliko sarajevskih priča kojima nije mogao odoljeti u godinama američkog egzila.
Najupečatljiviji su detalji iz priče o “turskom crvenom džemperu” - kad smo se kao “raja” povodom rođendana sabrali kod Almira i “kada sam pokvario cijelu zabavu” zbog opaske o “različitom” “turskom džemperu”; ili, mnogo opasniji detalji sa drugog “rođendanskog performansa” iz decembra 1986. kod Isidore Bjelice, kada su 19 mladih ljudi, vođeni željom da budu “drugačiji”, svojim improvizovanim performansom unijeli razlika u “identitet sistema” da bi potom, ovaj “mladalački performans sa dubokim čizmama i maskama” osvanuo kao vijest u svim medijima kako je održana “nacistička seansa u stanu jedne ugledne sarajevskoj porodice”, zbog čega su svi učesnici završili na ispitivanju u sjedištu tajne policije u Sarajevu.
Na ovim primjerima Hemon je ušao u samu srž totalitarnog sistema koji briše svaku različitost, “drugačijost”, ideju ili misao koja taj sistem nadmašuje, koji se kao potpuno ostvareni “poredak razuma” zapravo, izokreće u “iracionalno” i “neistinito” “lažno”.
Vrhunac postmodernog zla
Ništa nije pobjeglo njegovom kritičkom oku dok piše ovo djelo iz vizure imigranta Chicaga koji živi tih godina na ivici egzistencije, bez snage da bilo šta napiše ili na “bosanskom ili engleskom”.
U redovitim napadima nostalgije Hemon se vraća nekim davnim scenama koje nose boju mladosti i studentske nevinosti. Paradoksalno, Hemon će u tim “autentičnim” i dirljivim slikama prošlosti otkriti glas i tragove zločina.
“Zaokupljen pažljivim čitanjem, impresioniran i nesvjestan, dok učim kako pisati eseje, za to vrijeme, taj moj najdraži profesor, profesor Nikola Koljević sprema nesagledivi zločin...”
Hemon u jedva zamjetnim detaljima vidi katastrofu koja se deceniju ranije spremala. On piše o profesoru Koljeviću i živo se prisjeća njihove šetnje Vilsonovim i trenutka kada, rastom maleni Koljević, na njegova leđa je “zario svoje prste” i tako osiguravajući da ruka profesora ne spadne sa njegovog ramena.
Ova ruka za Koljevića je prolazila kao “normalno stanje”, isto kao što je mnogo kasnije svaki zločin za njega bio “ili samoodbrana ili se nije dešavao” i u tom kontekstu Hemon podsjeća na Koljevićev intervju koji je davao novinaru BBC-a “dok lete granate na Sarajevo”, a što Koljević opisuje kao “način na koji Srbi slave svoje božićne praznike” i pored činjenice da nije bio nikakav praznik, a što mu ratni reporter BBC-a stavlja do znanja.
Hemon mijenja našu percepciju književnog, ali i uopšte pojma humanizma. On dolazi do jedva poznatih detalja koje naziva vrhunac “zla postmoderne”, a koji govore o tome kako se nastavlja još davno započeti posao koji je započeo vladika Danilo onako kako je opisan u Njegoševom “Gorskom vijencu”. Dovršavanje tog Njegoševog “humaniteta” objelodanjuje se kod Hemona kao vrhunac “in-humaniteta”.
I sada slijedi ta “postmoderna” “nadrealna” Hemonova zabilješka o Karadžiću koji se još vješto skriva u Beogradu i posjećuje razne kafane i on bilježi kako “traženi ratni zločinac u Beogradu u jednoj kafani uz gusle prepričava vlastite zločine u desetercu i tako briše svoju ličnost kako bi je mogao nametnuti još silnije i još herojskije...”
Geografija duše
Hemonov roman, sa jakim crtama autobiografije, govor je, zapravo, o gubitku obitavališta, o izgnanstvu na neko drugo i nepoznato mjesto.
U prvim godinama života u Chicagu on je usamljen, bez stalnog zanimanja, blizak imigrantima i svima koji gledaju na svijet kroz optiku ogorčenja i beznađa. On se nikada ne osjeća da je kod kuće. Autentično obitavanje kao u Bosni nikada više nije moguće.
“Moja izmještenost bila je metafizička tačno onoliko koliko je bila i fizička... Ali, negdje sam morao živjeti, od Chicaga sam želio ono što sam dobio od Sarajeva - geografiju duše.”
Hemon je snažno uticao na naš moderni roman o izgubljenim zavičaju, rekao bih - roman o našim iščašenim životima koji tako jasno prepoznajemo, recimo, kod Emira Suljagića “O geografiji nestanka ili fragmenti razorene prošlosti” (IK Vrijeme, 2022) ili, još snažnije, kod Semezdina Mehmedinovića “Ovo vrijeme sada” (Buybook, 2021), jednom odličnom rukopisu o godinama “Semovog” američkog egzila u Boston koje su nešto daleko više od ličnog iskustva iseljeničkog života, ili u romanu Refika Hodžića “Polaroid kauboj” (Nomad, 2023) gdje prepoznajemo Hemonu sličan tekst “neidentičnog” u jednom svijetu “identičnosti” i uniformnosti koja briše različito i drugačije kada se dječak sa 11 godina u kaubojskom odijelu provlači kroz ogradu svojih prvih susjeda u jednom malenom krajiškom selu kraj Prijedora ili kada tajna policija kuca na vrata porodice koja slavi rođenje sina.
Hemon kao i cijela plejada naših autora na koje on posve sigurno ima uticaj, u traumi rata, u traumi “neideintičnog” nalazi najsnažniji podražaj i poticaj za svoj spisateljski rad. Ratna trauma je “iritant” koji tjera, koji ne da smiraj, fermentira i koji vodi ka svakoj autorskoj produkciji.
No, i jedna druga činjenica snažno veže Hemona sa ovom cijelom generacijom naših autora koji pišu izvrsne i neponovljive stranice o vlastitom egzilu, o gubitku zavičaja, i nepovratnom odlasku sa svog “obitavališta”, “razorenoj prošlosti”.
Ne postoji više “privatna sreća” i “moralno ispravan život” u društvu koje je ispunjeno stradanjima, patnjom, genocidom i progonom Drugih i Drugačijih. Ideji koherentnog i zdravog društva sa makar utješnim osnovama pravde ili istine moramo se oduprijeti kao “ideološkoj floskuli” ili kao dobro smišljenoj laži vladajućih elita.
Podsjetimo na to što je rekao Hemon ako je “moj najbolji profesor... tiho spremao nesagledivi zločin” u jednom “autentičnom” društvu ili ako je moguće da zločinac pjeva deseterce o svom heroizmu, onda mi za takav inhumani poredak, za takvo društvo nemamo šta više kazati.
Hemonova priča o drugu iz djetinjstva Vebi je impresivna. To je neponovljiva priča o dvije različite sudbine, sina i oca. Veba u vrijeme opsade Sarajeva pripadnik je Armije, a njegov otac zastavnik nekadašnje JNA Vlado nalazi se u zarobljeništvu u logoru Silos pokraj Sarajeva koji kontrolišu snage te iste Armije. Hemon ulazi u samo središte logora i opisuje petominutni susret sina Vebe i oca Vlade. On vlada detaljima ovog susreta, pronalazi i TV zapis novinara Zvonke Marića o ovom susretu, o toj porodičnoj ratnoj traumi.
Hemon ovdje ponovo potvrđuje osnovnu tezu svoje knjige o ideološkoj laži postojanja autentičnog, koherentnog društva, zajednice, entiteta... zasnovanog na istini ili pravdi. Logika rata bilo gdje da se kreće sa njom ide i njena teža koja na svakoj strani reprodukuje isti ili sličan ekvivalent zločina.
Knjiga o našim životima
Hoće li Hemon reći šta nam je preostalo. Kakvi treba da budu naši životi.
Hoće li ovom “Knjigom mojih života” ponuditi neki izlaz. Pružiti svom čitaocu neku nadu. Da li je cijeli svijet - negativan, da li je čovjek potpuno prepušten životu u lažnom društvu.
Hemon nas pomaže da u stvarima našeg svakodnevnog iskustva pronalazimo duboko pokopan “višak smisla” koji može otkriti toplinu stvari i dati smisao životu.
Na nekoliko mjesta on piše o instinktivnoj ljubavi čovjeka prema psu (posebno su dirljive stranice kada njegova porodica gubi svog ljubimca poslije 17 godina života sa njim) i na taj način otkriva tu iskonsku povezanost čovjeka sa prirodom. Na ovim stranicama dok piše o svom junaku psu Meku ili Vebinom psu Donu, govori, zapravo, o povlačenju u sebe i traganju za “unutrašnjom egzistencijom” u okolnostima objektivne nesreće i razaranja.
Na posljednjim stranicama knjige Hemon piše kako na jednom živom mjestu gdje se okupljaju imigranti i gdje se igra šah pronalazi Asirca, Petera, izgnanika iz nekoliko ranijih “domovina” sa kojim sada u Americi, u šahovskoj igri dijeli toplinu ljudskog impulsa.
“Shvatio sam zašto me se Peter toliko dojmio: obojica smo pripadali istom raseljenom plemenu...”
Njih dvojica koji su “prepoznali svoju srodnost” kroz igru zasnivaju svoj novi svijet i u svojim “pogođenim” ili “poljuljanim” životima stvaraju osnove za nastavak života sa nekim smislom i svrhom.
Iako Hemon priznaje kako su veliki dijelovi Chicaga “ulazili u mene i tu ostali... sada sam te dijelove posjedovao”, on ipak više ne vjeruje u velike teorije, u velike ideološke projekte, sisteme, pokrete.
Očekivanja da stvari poslije rata opet krenu mirnim putem i da život normalno poteče za njega su puke fantazije.
Hemonova “Knjiga o mojim životima” je u pravom smislu postala “knjiga o našim životima” sa upozorenjima o razbuktavanju fašizma koja dolaze u vrijeme kada je genocid u Bosni za njegove počinioce samo “međuigra”, a ne katastrofa epohalnih razmjera.
