Priča za popodne: Rodoslovne crtice

Nebrojeno puta sretoh, obično bi bili u godinama, a znalo se dogoditi i mlađi ljudi kako mi govore o svojim porodičnim stablima.

“Naši su ti porijeklom (pa bi onda imenovali korijene prezimena tog i tog) iz (slijedilo bi selo ili regija), potom su se rasuli pa nas ima (završili bi s nabrajanjem opet sela, gradova i država gdje sve žive ti i ti s istim prezimenom).

Zasmetala bi mi jedino stanovita nadmenost nekih koji kad god i gdje god stignu, žele da se zbog svojih predaka malo izdignu od ostalih, takoreći buranije obične: “Ma šta će on meni pričati, ko je on... moji su bili begovi još prije tristo godina...” Prošlo davno vrijeme begova, ali sjaj otomanske vlastele u čijem su sastavu i njegovi preci participirali još je nešto s čime se on voli podičiti.

“Hej, pa moji (ti i ti) su imali zemlje i šuma” (ponekad taksativno pretvore to u hektare, a ponekad kažu: bili vlasnici cijelih opština i regija), bez nekog posebnog žala doduše govore o slavnim i bogatim precima, a iz perspektive svojih kućica i stanova do kojih su oni dobacili.

Nema se, dakle, ništa posebno, ali evo pedigre, dragi moji, neka se zna.

I da sam sklon brzom i lakom padanju u depresiju (možda ponekad i jesam) ili potpadanju pod uticaj kompleksa niže vrijednosti, boravak sa takvim potomcima slavnih i bogatih odrazio bi se na moju psihičku stabilnost. No, kako sam živeći ovaj i ovakav svoj život navikao na sve sorte ljudi, odavno sam poprilično ravnodušan prema činjenicama koje se tiču porijekla, trenutnog statusa da l’ bogataša il’ moćnika, da l’ siromaha i nevoljnika. Svi smo mi, ipak, isti iliti jedno. Što bi rekli Latini: “Gens una sumus.”

Znaju, doduše, ponekad i mene pitati: “A odakle ono bjehu tvoji?”

Znam koliko znam. Zagorje korijeni. I gola seoska sirotinja za koju je u posebno teškim vremenima grad značio spas, pa su se tako moj djed i baka (majčina strana) kao mladi supružnici naselili na zagrebačkoj periferiji, na Brijegu, na kojem su inače dominirali doseljenici iz Zagorja, uspjeli i kuću uz četvoro djece zaimati, ali djed umrije mlad (33 godine) i ostade baka Terezija sama sa troje djece. Najstarija Dragica bila je kod tetke u Zagorju, a dvije kćerke, majka Zlata i mlađa joj sestra Dragica, padoše na leđa siromašne bake. Sina Stjepana dala je kao nadničara i posinka u jednu bogatiju građansku obitelj, te je on tamo, vrijedan i pametan, škole završio i postao za života najugledniji član obitelji Polundak.

Da vas ne zamaram dalje rodoslovnim potankostima, ima neko vrijeme kako su svi pomrli, a došle su druge i treće generacije iznikle iz brakova moje majke, tetki i ujaka Stjepana.

I pojma nemam gdje su, šta rade i kako žive. Osim sestrične Irene, koja mi je nedavno javila, a i ona saznala, nakon nekoliko mjeseci, da nam je umro bratić Joško, moje Zlate poseban miljenik, a i meni bio drag.

A šta mi je, gdje su mi Ivanka, Zvonko, Đurđica... njihova djeca Romana, Zrinka... Gdje mi je moj mali Mario o kome sam kao gimnazijalac ponekad brinuo... majka Đurđica mi ga ostavila, pa sam ga jednom, sjećam se, za ljetnog dana poveo sa sobom do Gimnazije. Ljetni dan kada su se dijelila svjedočanstva. On bio u kratkim hlačama i dubokim, gumenim čizmama, pa dok je mogao, hodao, kad je zanemogao, ja ga podigao na ramena i tako vratio kući. Jednom sam čuo da je i on odavno otac postao. Ali nikada ih više, osim Irene, nikog i nigdje ne vidjeh.

A očeva strana? Ma kako ću njih upoznati kad sam i oca prvi put vidio kao 14-godišnjak? Ali, ali... Sjetila se sestrična Goga, kćerka najmlađeg od četvoro braće Skrbinaca, da nas Skrbince okupi prošle godine. Prvi susret u Zaprešiću. Skrbinci na okupu. Tri generacije. Većinu, ma šta većinu, skoro sve prvi put vidio i upoznao. Ali bilo nešto svečano u tom činu. Dopalo nam se svima. I dogovorili da uvedemo tradiciju: susret Skrbinaca.

Ove godine, a bliži se vrijeme, doći će svi u Maribor.

Tako, eto, da sam i sam pod stare dane doživio da se osjećam dio jedne, pa bogami brojne familije. I među njima ima ohoho i uspješnih i mladih i lijepih...

Malo su mi kasno stigli u život, a da su ranije, onda bih i ja imao šta reći kad se o rodoslovima raspravlja.

Ah, da, nisu meni smetali, niti me pogađali hvalisavci aristokratskih korijena, nego sam ipak sa trunčicom zavisti pomiješanom sa divljenjem svjedočio porodicama koje se paze. U svim generacijama.

Eh, to sam mnogo puta poželio. Da i ja sjednem sa svojtom.

I, eto, doživjeh i to.