Priča za popodne: Don Mirkova misija
Nećko je vozio, ja sjedio pored njega, a pozadi don Mirko. Uzalud nas je na navigaciji vodio ženski glas, na meni nepoznatom francuskom jeziku, jer čini mi se gdje god smo mogli - zalutali smo. A vozili se po nama poznatim cestama, po balkanskim državama Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji. No, prevladavalo je dobro raspoloženje, Nećko je najviše pričao, a na nekim dionicama znali smo i zapjevati.
Don Mirka sam već poprilično upoznao. Pričao mi je o svom životu, ja sam to, evo, namjerio opisati, ali prije te priče…
Gdje god smo sjedili među poznatim i nepoznatim ljudima, da li je to bilo na promociji, da li u kafani, oko Mirka su se, kao oko vatrice, okupljali, a ja sam diskretno i iz prikrajka posmatrao te mlade i stare ljude, žensko i muško, kako su mu se s poštovanjem obraćali, a on, skrušeno i ponizno, i slušao druge i sam pričao.
Neće se Nećko ljutiti, uostalom, preuzeću veći dio krivice na sebe… jedne večeri, umorni, pospani i nervozni razmijenili smo ne riječi, nego režeće poglede. A, ustvari, riječi sam ja izrekao i zbog toga smo se šutke, svako u svojim mislima, a bijesni jedan na drugog, vratili u naš subotički stan.
Čudo su emocije, čudo je ego. Neću reći da smo Nećko i ja bili ono, što kažu, nerazdvojni prijatelji, uostalom, kasno smo se i upoznali, naše prijateljstvo je poprilično svježe, ali izgradili smo solidnu utvrdu zajedništva. Spremni da ponudimo jedan drugom i razmijenimo i radost i brigu i tugu, pa čak i poneku tajnu. Odavno smo skinuli rukavice kurtoazije i mogli smo jedan drugom svašta reći. Ali, ali… ja te noći pretjerah, olakšavajućih okolnosti ima: te umor, te malo brige i tjeskobe… ali izleti iz mene jedna rečenica i u trenu postadosmo obojica kao ona dva jarca na brvnu.
Vratili smo se u naš privremeni stan, otišli da legnemo. Ja sam bio u sobi sa Mirkom, a on je, prije negoli se poluglasno predao svojoj večernjoj molitvi, rekao:
“Toni, jutro će promijeniti sve… Zaboravićete…”.
Nije baš jutro promijenilo sve, još smo malo puhali jedan na drugog, ali uveče smo bili stari Nećko i Toni.
Ustvari, led se među nama počeo topiti već u vrijeme ručka. Pronašli smo jedan subotički restoran, spustili se u podrumske prostore, gdje je sve odisalo skromnošću i toplinom. Na jelovniku je bilo raznih jela, don Mirko i ja odlučil smo se za pasulj. Kad je stigla među nas velika ćasa puna graha i mesa, Mirko i ja smo nekoliko puta punili naše tanjure. Ne znam kad sam jeo slađi pasulj.
“Toni”, kaže mi Mirko vedrim glasom, “ne znam kako ćemo danas u društvo jer se bojim da može biti bombardiranja”.
I potom je Mirko govorio o “Humoru i mantiji”. To je bio naslov jedne knjige koju je našao u francuskoj biblioteci. Kud ćeš ljepši desert u svakom druženju.
Siti i dobro raspoloženi predali smo se potom obilasku centra Subotice, koja je vrvjela Nećkovim uspomenama. Taj grad bio je punih osam mjeseci njegovo utočište u vrijeme izbjegličke kalvarije. Grad se nije bitno promijenio, dominantne secesijske zgrade krase ga istom ljepotom, a ostalo je i nešto ljudi iz tog vremena, otprije 32 godine, s kojima će Nećko na dirljiv način probuditi svoje uspomene.
Široke ulice, prekrasni parkovi, kitnjaste građevine, tu i tamo don Mirko zastao bi i zamolio me da ovjekovječim naše buduće uspomene.
Usput i kad god bi mi se ukazala prilika, propitkivao sam don Mirka o njegovom životu.
Rođen davne 1937. godine u Primoštenu, u oskudna, sirotinjska vremena. Ostao rano bez majke, otac se potom ponovo oženio, u kući se našlo šestoro djece. Čekao ga mukotrpan rad na zemlji od koje se tada živjelo. Ali, kako je učitelj u školi insistirao da bistri mali Mirko nastavi sa školom, dogodilo se da nastavi s gimnazijom u Zadru, a potom je upisao teologiju u Zadru.
Godine 1957. odlazi u vojsku i...
“Stajao sam tako sa vojnicima i onda nas je poručnik pitao šta ko ima od škole i šta radi. Ja sam rekao da učim za popa, a on je onda provjerio kako pišem i odlučio da postanem ćata. To je bio povlašten položaj i ja nisam imao obaveze kao drugi vojnici. Oni su imali i vježbe i požarstvo i stražu, a ja sam pravio te rasporede. Meni bi bilo žao kad bi oni umorni morali još i na stražu ići, pa sam se znao ponuditi da idem ja. Naravno da su bili veseli zbog toga… a ja bih ponio onda knjige i prevodio s francuskog, učio jezik i tako bi mi noć brzo minula…”
“Ja sam shvatio i to me odvelo među svećenike da smo tu na zemlji da uprkos razlikama trebamo jedni drugima dobro da činimo. I to je bila moja misija punih trideset godina od dana kada sam počeo da radim kao svećenik u Vodicama i Primoštenu. Nisam htio da razlikujem ljude, kao što ih ni Isus nije razlikovao, rađamo se kao braća. E, kad su došla ona crna vremena, mene je 1991. godine pozvao biskup i rekao mi da su druga vremena i zašto svima pomažem? A ja sam mu odgovorio da je to poslanstvo po Isusu i njegovom učenju… ‘Ma pusti sad Isusa’, rekao mi je biskup. A to je onda mene učinilo još jačim i ja sam odlučio da odem. Tako sam došao u Belgiju, a tamo su neki već čuli za mene. Nastavio sam sa svojim radom i nikada nisam dijelio ljude. Kome je trebala pomoć, nastojao sam da mu je pružim.”
Formalno je don Mirko u penziji, ali još je aktivan. I siguran sam kod ljudi omiljen.
I sa ovim fragmentima završiću priču o čovjeku s kojim sam dijelio nešto malo vremena, sobu u kojoj se svake večeri pred spavanje predavao molitvi, a ujutro ustajao i najprije odvježbao vratni dio, jer su mu rekli doktori prije 40 godina da ako hoće da normalno hoda i ne nosi medicinski okovratnik, mora vježbati.
A potom bi taj vedri i mudri čovjek stupio na stazu života koju je pred njega prostro novi dan.
