Pouke svjedoka iranske revolucije i nastanak novog poretka koji i danas određuje Iran

Revolucije su uvijek zapanjujuće. Ali, svaka u sebi nosi nekoliko posebnih detalja po kojima ostaju u kolektivnoj memoriji. Hajrudin Somun, kao nekada jedini jugoslovenski dopisnik iz Irana, sjajno uočava detalje koji su bili snažan simbol iranske revolucije iz 1979. godine.

Maramica s poljupcem

“Poslije 15 godina izgnanstva, Homeini se vratio u zemlju 8. februara 1979. godine. Nakon što ga je Sadam Husein, u oktobru 1978, protjerao iz Iraka, on je četiri mjeseca boravio u jednom predgrađu Pariza. Povratak je bio java koju još godinu dana prije niko u Iranu nije mogao sanjati. Francuski avion cijeli sat je kružio iznad aerodroma Mehrabad. Milioni su sa iščekivanjem gledali prema nebu. Staza kojom je prolazio, duga 25 km, bila je posuta karanfilima. Narod je mahao maramicama koje su kasnije ljubili...”

Nestvarno. Rijetko je ko mogao primijetiti ove detalje. Mahali su maramicama koje su ljubili. Somun, koji je toliko volio civilizaciju Perzije, preko ovih detalja će pokazati pravi duh naroda koji je u običnim stvarima pronalazio najuzvišeniju svrhu. Maramica sa poljupcem bila je pozdrav duhu slobode. Homeini, koji se spuštao iz “mističnih” visina na tvrdo tlo porobljene zemlje. Milioni sa nadom u kraj vlastite surove sudbine. Vođa je stigao kao otjelovljenje nove nacionalne predstave naroda o sebi. Prvi historijski govor održao je na groblju šehida Behešte Zahra u Teheranu. Snažno i simbolično.

Hajrudin Somun, novinar Tanjuga, živi svjedok iranske revolucije 1979. godine, objavit će na poziv NIN-a, tada kultnog jugoslovenskog sedmičnika, knjigu sa naslovom “Koreni iranskog revolta” (1979.), koja će sve do današnjeg dana ostati jedino svjedočanstvo kod nas o revoluciji koju je autor smjelo uporedio sa oktobarskom ili kineskom, po posljedicama koje je imala za cjelokupan muslimanski svijet.

“Koreni revolta” dokument su neobične historijske vrijednosti jer u njemu su sadržane brojne činjenice o povijesti iranske revolucije na koje je Zapad proteklih decenija stavio cenzuru ili ih je potpuno ideologizirao za svoje političke potrebe i ciljeve.

U ovoj nevelikoj knjizi nalazi se i razgovor Hajrudina Somuna sa Rezom Barahenijem, književnikom i tada vodećim iranskim intelektualcem, povratnikom iz egzila, koji piše u nadi da će u novom Iranu pronaći slobodu zbog koje je ranije prognan. Reza Baraheni, kasnije blizak Somunov prijatelj, za ovo izdanje knjige na poziv izdavača će napisati nekoliko studija, koje će ostati sve do danas kao važno svjedočanstvo o zemlji u jednom vremenu epohalnog previranja.

Također, treba znati kako je ova Somunova knjiga svjedočanstvo o politici nesvrstane Jugoslavije, koja će snažno pozdraviti iransku revoluciju i opisati je kao događaj što je “donio slobodu od tiranije i nezavisnost od bilo koje sile izvana”.

Bliski odnosi jugoslovenskih komunista sa novim Iranom, kako sugeriše Somun, potekli su još iz prvih dana revolucije, a bili su zasnovani na platformi antiimperijalizma i nesvrstanosti. Prema svjedočenju Somuna, jugoslovenski komunisti su dali snažnu političku podršku Iranu, pozdravljajući, prije svega, taj antiimperijalistički karakter.

Međutim, za čitaoce u Bosni i Hercegovini od posebnog je značaja ovo saznanje kako su naše veze sa Iranom, koje su se kasnije razvijale sa posebnim državama nasljednicama, isključivo bile političke, a nipošto religijske ili vjerske naravi.

Ispraćaj cara

Hajrudin Somun u “Korenima revolta” svjedoči o nekoliko događaja koji će obilježiti povijest Irana.

On se 16. januara 1979. godine našao na aerodromu, kada je zemlju napuštao car Reza Pahlavi sa suprugom i malobrojnom pratnjom. Mislili su da je to samo privremeni izlazak, kako su ih uvjeravali Amerikanci. Nenadmašno je otkrio upečatljive detalje o odlasku Pahlavija, koji bi danas trebali biti štivo u svim historijskim čitankama. On živo slika taj trenutak emotivnog oproštaja cara Pahlavija od Irana.

“U salonu šah Pahlavi ćuti. Carica Farah jeca. Dva-tri vjerna člana imperijalne garde padaju ničice pred cara i plaču. Carski par je ponio korpu iranske zemlje. Pred avionom prenose Kur’an na srebrenom tanjiru iznad suverenove glave. Car se okreće još jedanput prema sunčanom Elbrusu iznad Teherana i suznih očiju odvaja se od iranskog tla... Diže se Boeing sa bjeloplavim carskim oznakama. Gradom se pronijela vijest - otišao je. Nastaje veselje kakvo se ne viđ a. Svi izlaze na ulice. Novi marš priređen je oko Šahjada (Trga slobode)... Samo u Teheranu nije moglo biti manje od tri miliona učesnika. Bio je to mamutski referendum. Kako će izgledati novi slobodni Iran? Iran bez tajne policije SAVAK, koja je bila istrenirana prema pravilima Mossada i CIA, odgovorne za smrt blizu 300.000 nestalih i mrtvih Iranaca.”

Iransko proljeće

Bila su to dva ključna događaja, 16. januar, odlazak monarha, i 8. februar 1979. godine, dolazak novog vođe, koji su odredili sudbinu novog Irana. No, posebna vrijednost “Korena revolta” jesu svjedočanstva iz prethodne, 1978. godine, kojima je data široka slika uzavrelog iranskog ljeta, kojeg je Somun jezgrovito nazvao “iransko proljeće”.

Bila je to istinski prelomna godina, prisjeća se danas Hajrudin Somun. “Ovu knjižicu sam napisao za par noći, spavajući samo nekoliko sati, jer tokom burnih dana trebalo je slati desetine izvještaja u redakciju, u Beograd, koje su prenosili svi jugoslovenski mediji... Sjećam se kako sam najviše izvještaja poslao preko telefaksa kancelarije Energoinvesta u Teheranu.”      

Gradovi su jedan za drugim ustajali i hrabro se suprotstavljali najjačoj vojsci Bliskog istoka, koju su naoružavali i instruirali Amerikanci, kao što su trenirali najopasnije jedinice tajne zloglasne policije SAVAK. “Ja sam tokom demonstracija najčešće pod rukom nosio neke iranske novine, kako ne bih, kao stranac, bio meta napada tajnih agenata SAVAK-a, koji su bukvalno bili svugdje prisutni.”

Zašto sveštenici, pita se na jednom mjestu ove autor knjige.

I evo što je napisao: oni su jedini mogli pružiti otpor, a da ne budu protjerani, hapšeni ili mučeni. Homeini je bio vođa otpora šahovoj “bijeloj revoluciji” iz 1967. godine. On je javno ustao protiv specijalnih ovlaštenja i statusa američkih vojnih savjetnika u Iranu i nije se, dakle, opirao šahu samo zbog ugrožavanja religijskih privilegija. Zbog toga je iste godine protjeran iz zemlje u sveti grad Najaf, u Iraku, odakle je 5. juna 1978. godine uputio poziv Irancima sa naredbom “svrgnite tiransku dinastiju Pahlavi, jer oni su prodali vašu zemlju imperijalistima”.

U ljeto 1978. Parlament u Teheranu je raspušten, uvedeno je vanredno stanje u Isfahanu, u Abadanu je na ramazan, u bioskopu Rex, zapaljeno 377 ljudi, koji su prisustvovali projekciji iranskog filma “Jelen”, u Isfahanu su buknuli ulični nemiri, u predgrađu Teherana Džaleh policija je tenkovima pucala u demonstrante, po naredbi zloglasnog generala Oveisija.

“Iransko revolucionarno proljeće” vrhunilo je u događajima od 2. decembra 1978. godine, kada su blizu tri miliona Iranaca, okupljeni pred monumentalnim spomenikom Šahjad (šahov spomenik preimenovan u Spomenik slobode), postigli opštenacionalni konsenzus o vlastitoj budućnosti.

Somun u prelomnim danima revolucije snažno svjedoči o dvije bitne činjenice da bismo razumjeli današnji otpor Irana: ideja islamske revolucije bila je duboko ukorijenjena unutar milionske mase Iranaca, te da je vjera naroda u snagu revolucije bila nepokolebljiva.

“Milioni su uzvikivali: Homeini je naš vođa! Ali, oni pri tome nisu mislili da bi ajatolah Homeini trebao da vlada, nego su ga prihvatili kao simbol stamenog otpora monarhiji i ličnost potpuno suprotnu suverenovoj i ostalim članovima dinastije Pahlavi. Donesen je program od 17 tačaka (Sahihast), koji poziva na svrgavanje despotske monarhije i proglašava Homeinija zajedničkim vođom opozicije, plediraju za radnička prava, ravnopravnost žena, pravo na štrajk, nezavisnost zemlje od istočnog i zapadnog imperijalizma...”

To je trebao biti novi Iran. U takvom Iranu islam je trebao dati samo granice moralnog, duhovnog, etičkog pristupa vlasti, napisao je Somun. Međutim.

Ovdje je Somun dotaknuo pravu srž problema o ciljevima revolucije. “Islamska republika nikome ne bi smetala, ako bi se zadržala u okviru opštih moralnih principa i religija, kao otpor bogaćenju i apsolutističkoj vlasti, na što se poziva šiitska filozofija... Homeini bi bio duhovni vođa koji nadzire državne poslove, ali koje prepušta vladi i parlamentu.”

I sada dolazi ključno pitanje: zašto tako nije ostalo? Šta se promijenilo?

Da li su korijeni promjene nastali u trenutku sudara sa tvrdom političkom realnosti okruženja? Da li je možda ajatolah Homeini zbog toga od prelaznog vođe postao vođa budućnosti zemlje?

Zagovaranje mula

Somun ovom knjigom, pisanom iz samog središta oluje i danas nas potiče na mnoga razmišljanja, kako bismo razumjeli sudbinu zemlje koja se nalazi pod opsadom Zapada već 47 godina.

Na jednom mjestu Somun je napisao: “Mnogi iranski intelektualci i ranije su izražavali rezerve prema nekim, često kontradiktornim idejama o islamskoj vladavini, koje su stizale iz Pariza. Sumnje su izražavane i među hiljadama studenata, uprkos tome što su prošli kroz šahove korpusa znanja.”

Međutim, i do danas je ostalo malo šta poznato o “idejama koje su stizale iz Pariza” od koga su, zapravo, dolazile i naposljetku, da li su ovi krugovi iz Pariza, zapravo, podržavali transformaciju Homeinija iz prelaznog u stalnog vođu budućnosti zemlje?

Somun je istovremeno oduševljen i razočaran. Dok razgovara sa liderima iz Nacionalnog fronta, dr. Sandžabijem i Tahmilom Hamajunom, operativnim sekretarom, on je entuzijasta u pogledu političke budućnosti zemlje, ali dok se susreće sa klerikalnim krugovima, on je vidljivo rezigniran. Njega je naprosto zaprepastila činjenica kako mnogi među mulama zagovaraju sistem iz prvih dana islama, koji i pored svoje beduinske jednostavnosti i pravednosti nije dugo potrajao, a pogotovo, kako je upozorio Somun, što bi se teško nakalemio na Iran iz 20. vijeka.

Međutim, u završnim stranicama knjige mogli smo osjetiti tu jaku dozu Somunove rezignacije, kada na jednom mjestu zaključuje: “Iran nije imao političku partiju, koja bi ponudila program prihvatljiv za većinu naroda.”

Iranska revolucija tako se, prema ocjenama Somuna, zadržala uglavnom na održanju moralističke ili metafizičke slike svijeta. U takvoj slici svijeta politički značaj i uloga vrhovnog vođe ispreplitali su se sa njegovom metafizičkom, misijskom ulogom i značajem, on je, pored uloge “vrhovnog” političkog vođe, zadržao i karakter “Božjeg znaka na zemlji”.

Taj raskol u srži same iranske revolucije, gdje su se nepomirljivo suprotstavili ideali i stvarnost, Somun će stegnuti u jednoj svojoj znakovitoj rečenici: “Iranska java je tako išla svojim tokom i nije se mnogo obazirala na proročanstva i snove.”

Šiiti i suniti

I sada bih želio nešto više reći o jednom važnom saznanju, na koje nas potiče Hajrudin Somun, na završnim stranicama ove knjige. Kako i zašto se baš šiitski, a ne sunitski islam, digao u takav strašni i epohalni obračun sa jednom od imperijalnih sila kao što je Amerika.

“Za razliku od svih sistema, dinastija od starog Egipta do evropskih kraljevina, kojima je kler uvijek služio i bio uz skute vlasti, iranska monarhija nije imala tu čast i takvog saradnika. Šiiti uče protiv svake autoritarne vlasti, a pogotovo monarhije... Privrženici hazreti Alija uvijek su bili više skloni mistici, ispaštanju, mučeništvu, nego autoritetu, bogaćenju i potčinjavanju. Šiitska sekta je nastala kao odgovor na ortodoksni islam sunita, koji su sve do danas bliski dvorovima i vladarima...”

Ovim činjenicama Somun je zorno ilustrovao gdje su sezali korijeni revolucionarnog pokreta i kako su duboko bile ukorijenjene ideje koje su pokretale duh revolucije.

Somun je po prvi put u našoj javnosti pokazao kako je kod Iranaca politička filozofija izrastala iz jedne osobene metafizike, tj. pokazao kako je ona, zapravo, proizlazila iz najdubljih uvjerenja naroda, kojim je opravdavana svaka velika pobuna, u kojoj su imperijalni protivnici mogli biti opisani ne toliko političkim, već metafizičkim terminima kao “velike sotone”.

Na tim osnovama započela je dugogodišnja bitka Irana i SAD-a. Niti jedna zemlja zbog toga nije tako snažno mučila Ameriku, u njenoj podsvijesti, kao što je to bio Iran. Kada sagledamo historiju, od 1979. godine uočavamo, tragom Somunovih svjedočenja, kako su ove dvije zemlje više puta dolazile na ivicu rata. Zbog toga sadašnji rat, tačnije, napad Amerike i Izraela na Iran, ima ovu neopisivu, iracionalnu žestinu, jer njegovi korijeni izviru iz same podsvijesti, to znači potpuno iracionalnog, koje je i glavna prepreka za pronalaženje nekog diplomatskog, racionalnog rješenja.

Nije onda bila slučajnost što je sve buknulo u gradu Komu - “islamskom Vatikanu”, kako ga naziva Somun. Ovdje se nalazila ta prva, vrela tačka, prvi stub iranskog epskog i metafizičkog gnjeva, iz kojeg su proizašli rašireni vulkanski nemiri. Uslijedile su potom pobune na univerzitetima, što se prenijelo na razočarane seljake, koji su očajnički gledali kako se poljoprivreda razara da bi se kasnije uvozila američka hrana i kasnije pobune, koje su buknule među radnicima petrolejskih kompanija.

“Kako se jedan sistem apsolutističke vlasti raspadao, tako se poput lave po Iranu širio pokret za novi red stvari. Tu je zavladala islamska republika. Tamo policija ne izlazi iz kuća, a trupe se ne primiču gradu. Svi idu na savjet ajatolahu Šariat Madariju. Demonstracije su buknule u ovom gradu, središtu islamskog univerziteta. Ovdje je ubijen prvi student. Povod demonstracijama bio je naizgled banalan - napad štampe iz Teherana na Homeinija, prognanog vjerskog vođu u Irak 1967. godine.”

Ideal mučeništva

No, što je ovdje još posebno važno da bismo razumjeli ovaj Iran kakav je danas?

Hajrudin Somun će nedvosmisleno ukazati na značaj i ulogu mučeništva u šiitskom islamu. Homeini je među Irancima imao status mučenika i to je bila dovoljno jaka motivacija da pokrene milione iranskih muslimana na ustanak, koji su se odlučili da po cijenu radikalnih promjena zaštite taj ideal “mučeništva”, kao esencijalno obilježje islamskog šiizma.

Na ovom mjestu se nalazi krunska tačka razlaza šiitskog sa sunitskim islamom.

Dakle, ideal mučeništva, a ne zapadni karakter heroizma ili sunitski karakter slaganja sa vlasti koja je “uvijek od Boga”, odredit će kasniju putanju cjelokupne iranske politike, sve do današnjeg dana.

Iranci u tom smislu kažu: pokosite jednog i dobit ćete da na svim stranama nikne stotine novih... To je moto koji vodi današnji Iran u ovaj neustrašivi, bolje reći - samoubilački front ratnog, a nije isključeno niti nuklearnog sukoba, sa svijetom cionizma i obračuna sa njegovim evangelističkim saveznicima.

Epohalna bitka

Somunovi “Koreni revolta” pomažu nam da razumijemo najizazovnije pitanje ovog vremena: Zašto baš islamska republika Iran, zašto ne narodna republika ili nekako drugačije.

Islamska republika je odgovor, ona je formirana da promijeni historiju imperijalnog osvajanja zemlje koja je trajala cijelih 200 godina. Ovo ime islamska republika pružalo je garanciju milionskim masama šiitskih muslimana da će zemlja biti očuvana od budućih imperijalnih otimanja teritorija, da će biti zaštićen njen suverenitet i afirmisana njena sigurnost pred vojnim intervencijama.

U konačnici, islamska republika je sadržavala još jednu, metafizičku garanciju, a to je da će biti osigurana od napada “velikog sotone”, da će biti sigurna pred napadima lažnih bogova, poput Epsteinovog cionističkog boga Bala, čije figure Iranci danas sa strašću spaljuju širom zemlje.

Vrijednost Somunovih “Korena revolta” i danas se nalazi u tome što je autor, kao svjedok sa lica mjesta, pokazao jasne crte šiitskog Irana, unutar kojih se danas vodi epohalna bitka za opstanak zemlje. Iz autentičnih i neiskrivljenih činjenica Somunove knjige, na koncu, razumijemo zašto Iranci ovaj izraelsko-američki napad i opsadu zemlje nazivaju finalnom bitkom sa “svijetom velikog sotone”.