Plik na jeziku: Higijenski minimum
Kod bake Pepice je sve moglo i ovako i onako, ali jedno je moralo biti kako ona naredi. Mogli smo ustajati kada bi nas leđa zaboljela od izležavanja, mogli smo sa sokaka uskakati u krevete kad nas noge više ne bi držale, mogli smo jesti s nogu i u trku, mogli smo otperjati na Dunav kad smo i kako htjeli ili se spustiti do najdubljih tačaka daljplaninskih surduka, a baka bi na sve to frknula tek onako, za statistiku. I ako smo sve mogli da radimo kako je nama bilo po volji, oko higijene nije bilo pregovaranja.
Četiri čista peškira
Baka je imala stroge higijenske propise. Nema diverzanta koji bi se provukao ispod njene zategnute žice na kojoj su visili sapuni, peškiri i šamponi. Materina mati je bila istureno odjeljenje vojno-bezbjednosnih struktura za higijenu, a u takvim ćelijama nema neposlušnih. Njen kažiprst je uvijek pokazivao samo u jednom pravcu, a na kraju tog poteza nalazila se česma. Za baku je voda bila jedini praelement dostojan poštovanja i nema tog groma kojeg ne bi bacila na nas ako bi ocijenila da se presporo krećemo prema kupatilu.
Na zidu njenog kupatila uvijek su visila četiri čista peškira. Jedan za ruke, drugi za lice, treći za tijelo i četvrti za noge. Nije nam jednom podvlačila da se ruke ne brišu peškirom koji je za tijelo, niti se noge smiju brisati peškirom kojim smo prije toga osušili lice. Nama nikako nije bilo jasno što jedno cijelo moramo da brišemo sa četiri četvrtine, ali smo, zbog mira u kući, radili onako kako je baka smatrala da treba. Uz peškire su išla i dva različita sapuna - žuti za ruke i lice i zeleni za tijelo i noge. Šampon od koprive je stajao na veš-mašini koja se nalazila uz kadu i nikakvo trljanje kose sapunom nije dolazilo u obzir.
Ljeti smo bježali iz bakinog higijenskog stiska u veliko drveno bure koje bi nasred avlije montirao deda ili ujak. Kada bi se voda u buretu ugrijala više nego mi, uskakali smo radosni i razgaćeni, jer smo znali da smo tog dana izbjegli bakinu higijensku inkviziciju. U buretu bi nas dočekao veliki sapun za otkuhavanje i to je toga dana bila jedina mjera za “njegu tijela i lica”. Prskao sam se u godinama koje su uslijedile kojekakvim dezodoransima, losionima i parfemima, ali ništa nije mirisalo toliko kao taj veliki smeđi sapun za otkuhavanje koji je na nama ponekad trajao i vascijeli dan.
Bakinu pretjeranu potrebu za čistim u dobroj je mjeri naslijedila i moja mati kojoj dobrih dvadeset godina nikako ne može ući u glavu kako mogu napolje nepodšišane brade i izgužvane majice. Dok sam bio pod njihovom šapom, sve je na meni moralo biti utegnuto, potkresano, ispeglano i nacifrano. Baka nije dozvoljavala da se za njen astal sjedne dok i zadnje zrnce prljavštine pod noktima ne bude “sanirano”, a na materi bi svaka dlaka popucala na četvoro ako bih iz kuće krenuo u poderanoj trenerci ili u naboranoj majici. Zbog njihovih opsesivno-kompulsivnih sindroma razvio sam blagi, a ponekad bogami i ljuti prezir prema (pretjeranoj) higijeni.
Tuširanje koje traje duže od dvije i po minute je snobovsko pretjerivanje. Šišanje mora biti kraće od sedam minuta. Sređivanje brade - do četiri minute. I gotovo. Sve preko toga je porez na luksuz. Ono što voda i sapun urade za dvije, uradiće i za dvadeset i dvije minute. Makaze i češalj možda moraju da se natežu sa ženskim pramenovima i vrhovima pola sata-sat, ali muškoj kosi je mašinica dovoljan trimer. Mater me je prije trista godina odvela kod frizera kod kojeg se i dan-danas šiša i koji je na mojoj kosi tog popodneva proveo više nego što ja provedem za slavskom trpezom. Bože me sačuvaj i sakloni takvog sređivanja i uređivanja! Jednom bilo, ne ponovilo se.
Ima li išta slađe nego ljosnuti na krevet nakon petočasovne jurnjave za loptom? Nema. Ali, osjetljive gospođe ne dozvoljavaju takvo ponašanje i mrtvosane mučenike prvo šalju pod tuš koji san ubija posred čela. Najljepša stvar koja mladom pecarošu može da se desi jeste da se po povratku iz rata sruši na otoman i to onako polumokar i dobrano blatnjav. Na njemu su trista i tri mirisa, sve jedan ljepši od drugog, miris lokvanja, miris mulja, miris babuške, miris gliste i sve to treba zapatiti u snu da lijepo i mirno odstoji i da nakon zasluženog odmora dočeka iscrpljenog pecaroša. Ali, ne može! Moraš da se izuješ pred avlijom, na bunaru dobro da opereš ruke i noge, a potom u kadi da svom mučenju daš final touch.
Pretjerana higijena je točak za mučenje. Bolje je na svaki dlan spustiti deset vrelik prutova nego tražiti pranje ruku “po vojnički”. Lakše bih podnio pretrčavanje preko ugljevlja nego pomno čišćenje svih utora između nožnih prstiju. Prije bih pristao da mi svaki korijen zuba vade bez anestezije nego da dan počinjem petominutnim trljanjem sjekutića, očnjaka i kutnjaka. Isuviše je mnogo divnih stvari na svakom metru dana da bi se vrijeme trošilo na toliku higijenu. Majke i bake su uistinu božija straža na zemlji, ali se premetnu u đavolove emisare čim se pomene “h” od “higijene”. Čemu tolika potreba za pranjem, sapiranjem i mackanjem? Ko to može znati.
Na kafenu kašiku
Imam nekoliko drugara koji ne odustaju od pretjerane higijene. Među njima je prijatelj koju svaku dlaku u bradi šiša sedam minuta. Među njima je poznanik koji ispod vrelog tuša izlazi kad kazaljka na bojleru ode u plavo. Među njima je i drugarica kojoj je higijena prva božija zapovijest. I ona, kao i moja baka, ima peškire za sve udove, ali ne samo peškire. Tu je jedno mlijeko za tijelo, drugo mlijeko za tijelo, treće mlijeko za tijelo, jedna krema (za ruke), druga krema (za lice), treća krema (za tabane), vosak za kosu, gel za nokte, puder za pojas vrata, balzam za usne... Na njenoj polici ima higijene bar za osamnaest dupke punih kuća.
Higijena je sredstvo za stvaranje pješadijske poslušnosti. Ta je regula strašnija i opasnija od one monaške. Koga jednom privole higijeni, privoljeće ga svemu. Higijena je tu da slomi duh i uništi otpor. Uostalom, narodna pošalica lijepo veli da je nečistoća druga polovina zdravlja i tu tezu treba valjano istražiti. Higijena je korisna ako se uzima dva puta dnevno na kafenu kašiku i ako se ponekad preskoči. Tek da mame i bake vide da svijet neće propasti. Sve što čovjeku od higijene zapravo treba jesu četkica za zube, maleni crni češalj koji se krije u džepu košulje i sapun za otkuhavanje.
