Piti i ne piti

Traka smrti s vremena na vrijeme postaje kao ona traka sa gajbama u sarajevskoj Pivari, gdje sam radio za davnih ljeta potkraj šezdesetih godina... eto ih, jedna za drugom.

Opet mi otišao drag i sudeći po sahrani u širokom krugu prijatelja iz raznih krajeva, ne samo iz Maribora, omiljen čovjek. Novinar Borko de Corti. Meni lično veliko dobro učinio: otvorio mi u početku mog mariborskog egzila vrata novinske kuće Večer. Ne samo da mi je pomagao upućujući me na adrese svojih kolega urednika, kad bih ja predložio neku temu, nego me primio u svoju omalenu kancelariju gdje je već bio njegov kolega, pokojni Nikola Šoštarić. Samo unijeli još jednu stolicu i mašinu za kucanje (kompjuteri tek počeli da se uvode, a ja sam među zadnjim prešao na virtualno pisanje).

Pojavila se na sahrani stara garda još živućih kolega, mnoge od njih nisam vidio posljednjih godina. Većinu sam lako, a neke jedva prepoznao. Trebalo mi vremena da mozak iz promijenjenih fizičkih činjenica izdvoji neke na osnovu kojih se onda sjetim i imena i još poneke osobine po kojoj sam zapamtio dotičnu ili dotičnog. Starost nas sve promijenila, uglavnom usitnila i posušila, a bila i jedna čista suprotnost: nekad tanka ko prut, a sad kao da joj je tijelo balon pa ga vrijeme naduvalo. Jedva hoda i miče udovima.

Sjećali se zlatnih vremena, pričali o pokojniku. Dostojanstveno ga duga povorka pratila iz vežice, gdje smo izrazili saučešće najbližim, do grobnog mjesta. Gledao sam, skrhane bolom, ženu i kćerku, kako mehanički, odsutno hodaju, razmišljao o tim tužnim, pretužnim koracima i stanju njihovih slomljenih duša i u tim trenucima zamislio vlastiti odlazak. Realnost i godine logično su društvo mislima o vlastitoj smrti. Pa se prisjetih i poželjeh da to bude kao u onim stihovima, ne umijem ih se doslovno sjetiti ali …Otići tiho, nestati bez traga, ostaviti polja i lica draga… Poštedjeti svakoga tog tužnog rituala od kojeg pokojnik nema ništa, a njegovi bližnji još manje. Suze i tugu.

Sahranili smo Borka de Cortija, hvaljenog novinara istraživača, eksperta za privredna pitanja, a neko vrijeme i glavnog urednika Večeri. I kao što rekoh, pričali o zlatnim vremenima novinarstva u prošlosti i tihog umiranja te ojađene profesije u sadašnjosti. Borko je inače živio smjernim životom, Vlado se sjetio da se samo jednom napio na nekoj fešti, a nama ostalim alkohol i cigare bili ko invalidu dva štapa bez kojih ne može hodati. A ništa na štetu profesije. Nego, kako ko završi sa svojim komentarom, člankom ili reportažom, pravac u Račku (u prevodu znakovito: patka). Bila je to kafana spojena sa stražnjim ulazom u redakciju, tako da nismo trebali niti izlaziti na ulicu, nego pravac šank (neki su bili vazda i isključivo za šankom dok ih noge ne bi počele izdavati), a neki bi zasjeli za sto. Cirilu nismo trebali ni posebno naručivati, čim bi nas vidio, znao je šta donijeti. Kome pivo, kome vino, kome travaricu ili viski. Lako nam se bilo u ona vremena hrvati sa alkoholom, iz Račke ko prije ko kasnije odtetura ka domu, a ujutro svježi ko izvorska voda i spremni ko vojska: juriš ka novim temama.

Adila i dan-danas ima običaj reći: “Da ti ja nisam dolazila i kući vodila, ti bi postao alkoholičar.” Ko zna, možda i bi, jer bilo je onih koji nisu imali Adile pa završavali na liječenju (odvikavanje), a ima opet i onih za koje se skoro pa sigurno može reći da im je alkohol glave došao. Odavno, a kad im vrijeme nije bilo, umrli. Uzrok smrti: oboljela jetra. A razlog? Svakom jasan.

Dakle, Adila mi pomogla, a kasnije se i sam okanio. Uspjelo mi. A nikada nisam pravio neke drastične rezove. Da ono naprečac prestanem ovo ili ono što mi šteti uzimati. Nego mi se čini da sam uspio uspostaviti vlastiti nadzor nad određenim stanjima tako da ne dozvoljavam da mi se ponovi. Kao da se pri određenim dozama koje zakolaju krvotokom i misao uznesu u neke druge svjetove pojavi u meni žandar i kaže: “Stop, ne više.” Doduše, odavno mi više ni taj žandar ne treba. Naprosto otpušten, jer nema više šta da radi.

A da alkohol zna omogućiti i ljepotu nezaboravnu oooo, imam takvih doživljaja napretek. Recimo, sa Sidranom se susretao i družio bezbroj puta na bezbrojnim mjestima. A u najljepšoj uspomeni mi ostao jedan dan: sreli se kod Parkuše, oko podne nastavili šetnjom do Raguze, on mi na početku rekao: “Odradićemo taj intervju, ali nećemo ništa piti.” I kad smo zasjeli sami, konobaru Avdo naručio “daj nam dva čaja od nane”. Prošlo sat-dva, ja pitanje, Sidran odgovor i kad sam ugasio diktafon, kaže mi on: “E, Toni, lijep smo posao odradili, mogli bismo sad jedan bokalić loze i mrven sira za mezu.” I onda smo krenuli sa bokalićem, on tada i pio i pušio i od tri popodne ostali do sljedećeg dana u tri ujutro. I nikad mi ljepše nije bilo s tim mudrim filozofom, sjajnim pjesnikom i jedinstvenim majstorom naracije. Ostalo mi sve urezano: i njegova recitacija i dijalog sa gazdom i ispovijed uzajamna koja nije marila za granice intime. Uvijek mi je bilo i drago i zanimljivo biti u društvu tog čovjeka, ali nikada tako i toliko lijepo i uzbudljivo kao tog dana i večeri kada su nam bokalići razvezali jezike i otvorili dušu.

No, vratimo se početku priče. Bila je, eto, sahrana, u povratku svratimo, pa bilo nas je dvadesetak, i muško i žensko, sve kolege novinari u obližnju kafanu. I niko ne naruči ništa drugo do kafe ili soka.

Pitam se jedino da l’ je kriv vreo dan kad alkohol baš i nije primjeren ili je ipak starost učinila svoje? Ili je nešto treće?

Ko će ga znati.