Peterovo stradanje
Koliko god mi je, pogotovo za ljetnih dana, bivalo lijepo kod Petera u Semeringu, jedva sam čekao Janeza iz Maribora. On je značio smjenu, preuzimao je brigu o Peteru, a vozač Agencije za brigu o starima bi preuzeo mene i odvezao me do željezničke stanice u Grazu.
“Koliko još ostaješ?”, znao me je često upitati Peter.
Sinoć sam mu rekao da danas odlazim, a jutros je, mimo običaja, nakon kafe tražio i pivo. Inače, pivo mu je, čini mi se, godilo i tokom dana i obilaska svojih kafana, Peter se znao i blago opiti. Primijetio sam to na njegovom teturajućem hodu, ali kad bi pojeo tanjur hrane, opet bi bio spreman.
“Otvori mi još jedno pivo.”
I onda bismo, kako rekoh, malo pričali, ponekad bi Peter zapjevao, flaša bi ostajala nepopijena, a on bi se u neko doba povukao u svoju sobu. Spavao je uglavnom mirno, mada se znalo dogoditi da u sitni sat dođe, probudi me i pita:
“Gdje je WC”?
To su bivali trenuci kad Alzheimer zavlada, srećom, bili su rijetki, kao, recimo, jednom kada su mi u kuću banula dva policajca. Našli su Petera u jednoj pokrajnoj ulici, nije se umio vratiti, nego okolo gore-dolje lutao, pa ga neki vidjeli, zvali policiju, a oni tragom dokumenata došli da me pitaju da li on stanuje u ovoj kući.
Helem, sjedili smo tog mog posljednjeg jutra u Semeringu. Peter je bio neobično živahan i začudo razgovorljiv. U jednom trenutku je otišao u pokrajnu sobu, nije ga bilo neko vrijeme, tražio je, našao i sav važan donio jednu knjigu. Bila je to golema monografija o životu i radu nekog austrijskog novinara koji se posebno isticao na temama međunarodne politike, pa ga je to u neko doba odvelo i u zvaničnu politiku. Visoko mjesto dosegao u Ministarstvu inostranih poslova, ali imena nikako da se sjetim.
“Ovo je knjiga koja će tebe sigurno zanimati.”
Nabrzinu sam je prelistao i rekao:
“Hvala, Peter, ali to je meni naporno prevoditi. Neka ostane kod tebe, pa ćemo je drugi put zajedno čitati.”
I tako je ostala knjiga u Semeringu. Kao i Peter.
Nisam više nikada ma ni u tom pravcu putovao. Ali me zanimala sudbina Peterova, pa bih ponekad, kad se Janez vraćao iz svoje smjene, pitao za njega.
Dogodile su se velike promjene.
Najprije su, dogovorno, psihologinja Barbara i skrbnik Gerhard odlučili da ga odviknu od piva. U svim kafanama zamoljeno je osoblje da mu toči samo bezalkoholno pivo. Isto je morao i njegovatelj nabavljati.
“Postao je razdražljiv i nervozan, nekad je samo galamio. Ali ja ga pustim da se izviče i onda on ode spavati.” Janez i inače nije prakticirao s Peterom neke razgovore. Brinuo je oko njega koliko treba: skuhao hranu, kafu, donio mu pivo, presvlačio posteljinu, prao njegov veš… I to je bilo to.
Umjesto mene, nakon Janeza, došao je neki momak iz Rumunije.
“Taj Rumun imao je prijatelje koji su jednom stigli s kombijem i ispraznili Peterovu šupu. Uzeli su sve što vrijedi: i kosilicu i alat. I taj Rumun nije ni o čemu brinuo. Kad bih ja došao, sve je bilo prljavo i zapušteno.”
“A Peter?”, pitao sam Janeza.
“On je sve rjeđe izlazio. Ostajao je u sobi po cijele dane. I naglo je fizički propadao. Jedva bi se podizao iz kreveta… dok nije postao potpuno nepokretan. I na kraju sam ga tako hranio… počeo je nositi pelene i neko vrijeme je to trajalo zbog Gerharda.”
“Kako zbog Gerharda?”
“Pa i on je stradao. Dobio je rak na pankreasu i kad mi je poslao sliku iz bolnice, nisam ga mogao prepoznati, toliko ga je taj rak pojeo i izmijenio.”
Biće da je potom potrebne administrativne radnje preuzela Barbara.
Tek, odlučeno je da Peter ne može više biti u kući sa njegovateljem i da je najbolje da ga prebace u starački dom.
Svoje posljednje dane Peter čeka, ako možda već nije dočekao, u nekom staračkom domu.
E, to je ona žalosna sudbina, gora od smrti koja zna zateći ljudska bića.
Meni je ostavio sjećanje.
I ne znam zašto, ali mi često dođu pred oči i Peterova kuća i terasa i strma livada po kojoj se spuštao u Semering i bogata šuma koja nas je kao straža okruživala. I oniži čovjek, ponekad uronjen u mrak vlastite duše, a ponekad raspjevan kao neki bekrija.
Tako to zna biti sa ljudima i njihovim sudbinama.
