Ovaj i onaj svijet

Sanjam sinoć: na našem starom mjestu i omiljenom okupljalištu kraj gelendera na Tereziji stoji Okuka. Nit’ je dan, nit’ je mrak, nego magličasta tama u kojoj osim Okukinog lika još jedino jasno vidim žutu fasadu na Hibinoj kući (stoji ta kuća i dan-danas i u njoj je živjelo i kroz nju prošlo i mladog i starog svijeta, ali mi je zvali Hibinom jer u vrijeme naše mladosti tu je stanovala dobroćudna, sijeda žena Hiba). Pa mi Okuka pokazuje kažiprstom prema nebu i kaže: “Sinoć me zvao Čečo”.

A Čeče nema, evo već je druga godina otkako je umro u nekom staračkom domu u Melbourneu, odakle mi se zadnjih mjeseci znao javiti. Ali kako ga je bolest jela, sve rjeđe i sve tiše, dok jednog dana nije umro. A tješio i mene i sebe, on obilježen smrtonosnom dijagnozom, pa utoliko svjesniji odlaska: “Ma, jebiga, Toni, niko nije orlova vijeka, a i da jeste, i on će otići”.

Možda sam ga i ja posebno nakon odlaska sanjao, ne znam, ali i ovo kako sanjam da mi Okuka (a Okuka, znaju to naši savremenici, a i ja sam u svojim pričama to navodio, Čečo i ja bili u mladosti kao nekakav trolist, nismo mogli dana jedan bez drugog zamisliti) kao priča to i ja sanjam Čeču. Pa u tom snu kao pitam Okuku:

“Jeste li mene ti i Čečo pominjali?”

“Jašta smo, pričali smo svašta o tebi.”

Tako mi odgovorio Okuka u snu koji je režirala moja podsvijest, a kako neki snovi dočekaju javu pa ih ponovo proživljavaš, evo mi opisane slike: onako u magličastoj polutami kakvu donosi predvečerje, stoji Okuka na Tereziji, pored gelendera, ispred se jasno vidi žuta fasada Hibine kuće…

Kad mi Okuka kaže da je pričao s Čečom, “kamera” se diže prema nebu i gore kao iz nekog bijelog oblačka viri Čečina glava. Potvrda da je zaista bio tu među nama. Njegove riječi čuo je “samo Okuka” i kaže da mu je Čečo rekao da je u dženetu.

Taj Čečin dženet iz snova o kojem mi ništa ne reče i sam sam doživio u opet nekim drugim snovima. Kao, u dženetu sam, nema neba ni sunca, ali je svijetlo, besprijekorno zelenilo svuda i gdje god pogledam, teče voda, slijeva se niz kaskade i svjetluca u raznim bojama, a dominantna je zlatna.

Kasnije sam zavirio u vjerske knjige i tumačenja i ima podudarnosti utoliko što se govori o rijekama, zelenim livadama posutim cvijećem i neopisivoj ljepoti, a što je još važnije, u religijskom predstavljanju govori se o dragim osobama koje se u tom novom, željenom, vječnom dobu lišenom briga, bolesti i starosti opet susreću.

Kako čovjek stari, svjestan je sve bliže smrti. Na to me opominju sve sporije kretnje, nove bolesti i boljke, ali i traka smrtovnica na kojoj svako malo osvane ime mojih saputnika. Jučer onaj, danas ovaj… sutra ću i ja.

Ne sjećam se više koji (evo logičnog sindroma starosti), ali jedan ruski pisac analizira Tolstojevo uticanje u religiju pod stare dane. Kaže, prepričavam, da se starac uplašio smrti i na kosti koje se hlade navukao potkošulju od religije da ih grije.

I šta su onda moji snovi o drugom svijetu i dženetu do ta potkošulja koja krijepi duh, budi nadu i pretvara smrt u takoreći bezazlenu činjenicu? Šta mi može, ili još bolje dobro mi došla, smrti, ako me u ljepotu i drago i lijepo društvo vodiš?!

Ali, ali… ako čitate Dantea i njegove krugove pakla rezervisane za grješne ljude, onda, bogami, smrti i pakla se treba i bojati. No, plašio se ili ne plašio, vjerovao ili ne vjerovao, ona sigurno i neupitno dolazi, a pakao je vjersko-literarna činjenica kojoj vjerujete ili ne vjerujete.

Kad nevjernik hoće da razoruža vjernika koji pominje drugi svijet koji nas nakon smrti čeka, kaže mu obično: “Ali još se niko nije odozgo vratio (mogao bi komotno reći odozdo jer sahranjujemo se dolje) da nam posvjedoči kako je gore”.

Danteov literarno-vjerski spis “Božanska komedija” plod je umjetnikove mašte, smatra se značajnim književnim djelom. Mašta umjetnika ostvarila je sopstveni svijet direktno ga vezujući uz božiju nadležnost.

A samo religija ili umjetnost mogu pričati priču o drugom, vječnom svijetu, raju i paklu, nauka tu nema šta da traži. Jer nauka počiva na činjenicama, dodirljivim i jasnim dokazima, religija na vjeri i uvjerenju, a umjetnost na pokušajima da naslika i uvjeri.

Iskreno, još od davnih dana kada su mi dušu počeli ranjavati odlasci dragih osoba, ja želim, mada sumnjam, da ima taj drugi svijet, da ćemo opet negdje i nekad moji dragi i ja, i vaši dragi i vi, zajedno biti.

U vječnom, beskrajnom svijetu. Sa rajem i paklom. O tome ko će gdje biti, odlučiće, a na osnovu naših života, dobrih i zlih djela Onaj koji je sve stvorio, pa i nas, ljude. Dao nam život kao kušnju i blago onima koji su dobra djela činili, a teško onima čija duša je sazdana od grijeha i zla.

A da je čovjek sklon zlu, svjedočimo i vidimo otkako znam da gledam i pokušavam razumijevati. Ta zar nije taj isti čovjek strašnom smrću kaznio onoga koji je kao božiji izaslanik došao među ljude da im propovijeda ljubav, bratstvo, smjernost i poniznost, Isusa samog.

Glavom mi već danima struje misli, ovakve i onakve, kojima pokušavam osvijetliti tamu nepoznatog. U javi su pune teških pitanja, a u snu kao da se prosvijetlim. Pa mi tako dođe Čečo, došla mi koliko samo puta Zlata i, oh, koliko još dragih bića koja su meni život uljepšavala i činila ga sretnijim.