Oj, rakijo, dušmanine

Kad je umro, mada je bio mlad kad mu se to dogodilo, a i svi smo to na neki način očekivali, u meni su dominirala dva osjećaja. Oba uzaludna: velika žalost i silni bijes.

Žao mi je bilo što sam se morao pomiriti sa spoznajom da to milo biće više neću nikad i nigdje sresti, a bijesan sam bio na sudbinu koja ga je zavela i odvela kratkim putem ovisnika direktno do provalije, odnosno smrti.

I kad smo kod sudbine, evo kako je to bilo u onim dijelovima kojima sam svjedočio, dijeleći igrališta, kafane i prostore njegove kuće u kojoj smo proživjeli nebrojene i nezaboravne noći. Mladalačke, pune smijeha i posebne prijatnosti kakvu osjećamo u blizini dragih osoba koje mi zovemo - raja.

Najprije da ga konačno predstavim i opišem. Edhem Suljagić, svi smo ga zvali skraćenicom Edo, rođen u jednoj od mahala koje su nekada pripadale mjesnoj zajednici Mahmutovac. Dvije godine nakon njegovog rođenja, evo nove radosti u kući Suljagića, rođen je i Mehmed, a i njega smo svi zvali skraćenicom Memo. Tu radosnu vijest naslijedila je nakon dan-dva tragična: majka Ševala umrla neposredno nakon porođaja.

Ostalo dvoje djece, nejač, s ocem ugostiteljskim radnikom, spretnim konobarom za koga su se kafane otimale, pa ih je svako malo mijenjao. Ko da više, eto Mustafe da preuzme salu. Konobarski posao pun iskušenja, s medom raditi, a med ne lizati ne ide, tako da je Mustafa poslije posla bio češće pijan negoli trijezan. Dok je Ševala još živjela, bio je nešto discipliraniji pa znao odmah poslije posla kući požuriti. Ako mu se pilo, kupio bi svoju polovku i u kući uz ženu akšamlučio. Otkako je ona umrla, kao i da nema kuće.

A djeca? Šta sa dvoje djece, ko o njima brine?

E, tu se Mustafa dosjetio: imao stariju sestru Minku, nikad se ni udavala ni momka imala, rano posijedila i kako je ušla u kuću Suljagića, svi je nazvali nanom i nana ostala do kraja života. Brižna, poslušna, pedantna i, što je najvažnije, puna ljubavi prema Edi i Memi. Svi govorili - ni majka ih ne bi bolje pazila. Valjda je u tom biću bilo toliko nepotrošene i nikom davane ljubavi da je sad sve, odjednom i bezuslovno, unijela u odnos prema dječacima.

Babo Mustafa se potpuno okrenuo kafani, vraćao se kasno kući uvijek pijan. Nekad se to stanje alkoholiziranosti moglo kod njega otkriti u raspoloženju i ničim izazvanom glasnom smijehu: hahhaha, hahahaha, a nekad bi se teturajući, polako penjao uz našu strmu ulicu, svako malo zastajkujući i othukujući: huuuu... huuuu. Inače, što se tiče materijalne strane, nani i djeci nije falilo ništa. Čak je Mustafa bio jedan od prvih koji je kupio televiziju, te smo mi vršnjaci Ede i Meme dobili nešto kao naše kino. Okupljali se kod njih dvojice, kad je ko htio, dolazio, nana nas sve primala i za svakog pobrinula da mu se nađe i kakav zalogaj. Edo i Memo su uvijek bili besprijekorno obučeni, nikad im nije falilo novih haljinki, a iako nisu bile nove, uvijek su bile čiste i opeglane. Može se reći da su Edo i Memo imali sve… osim majke i oca.

Edo i Memo bili su slični po mirnom karakteru, skoro da ne pamtim kad su se naljutili, razlikovali su se po tome što je Edo prednjačio u takoreći svemu. Bio bolji učenik, igrao lopte sto puta bolje, ne samo od Meme nego skoro od svih, kad se on, onako malen i stamen ogradi, trojica ne mogu prići lopti. A bio dobar i tehničar i dribler, tako da smo se uvijek prilikom izbora ekipe borili za Edu u kojoj će ekipi igrati.

Zatim, Edo je, kako rekoh, bio nešto nižeg rasta, ali imao je izvajano tijelo, nigdje grama viška, nigdje gram da fali. Pa onda nježne, blage crte lica, divan osmijeh, plave oči, oštra tamna kosa… ma kao lik sa reklame.

I onda samo treba još dodati da se nije moglo dogoditi da Edo nekog od komšija ne pozdravi, srdačno se upita i još posebno neobično bilo nikada nisam čuo da je nekom ili nečem nešto opsovao. Mi za svaku sitnicu jebavali ovo i ono, ovom i onom, a on nikad!

Braća su taman osnovnu školu završila kad je Mustafa iznenada umro, tako da su otada i formalno živjeli kao siročad.

I tu se negdje valjda dogodio prelom kod Ede. Da l’ očev gen, da l’ pogrešno društvo i uticaj, ko će znati? Edo nije još ni upisao srednju školu, a i neće nikad, nego se naprosto počeo opijati. Povremeno je nalazio posla, čas na pijaci, čas na kakvom gradilištu, ali alkohol je postao njegova stanica.

Memo je, međutim, završio srednju školu, došao do zanata i zaposlio se.

Volio je i on popiti, ali ni blizu k’o Edo.

Bilo je pijanica u našim mahalama i prije i kasnije, ali niko nikada nije bio omiljen kao Edo. Valjda je svojim ponašanjem stekao nekakav kredit kod ljudi, uživao njihovu pažnju i brigu. I nije se moglo dogoditi da on sjedne, recimo kod Safeta u Vatrogasnoj, a da se nekoliko njih ne javi: “Odnesi Edi šta pije i odnesi mu mezu šta hoće”. Malo i rijetko je Edo pričao i najradije je sjedio sam. U mraku njegove duše i usamljenosti na koju se nikada nije žalio, valjda je jedino svjetlo bila rakija koja je u njemu, kao i kod svakog valjda kad se opija, otvarala vrata nekih drugih svjetova rađanih u alkoholnoj mašti. I to mu, valjda, bilo dovoljno, jer sjećam se kad god bih ga pogledao, nasmijao bi se, klimnuo glavom kao da hoće reći “sve je uredu” i podigao štamplić: “Haj’, živio ti meni, Tonček”!

Nevjerovatno, kad ga je alkohol iznutra izjeo, a izvana nagrdio, znao je sjesti pred granap, ćutljiv i zamišljen, a nikada, ama baš nikada se nije dogodilo da je on od nekog nešto zaiskao. Cigaru, pivu, rakiju… Tu je bio jedinstven jer inače pijanci se ne libe, posebno kad ih tare jutarnji mahmurluk: “Ho’š častiti jednom pivom”?

Memo je umro na pragu četrdesete.

A nije stigao javno i glasno zakukati nad vlastitom sudbinom, niti je stigao prokleti rakiju kojom je i uništio i skratio svoj život.