Odlazak Petra Beusa

Najprije sam vidio i divio se njegovim slikama. Nalazio se u društvu poznatih, mogu reći slavnih slikara, čija su djela brižljivo i s osjećajem za mjeru i mjesto raspoređena po zidovima mariborskog hotela Habakuk. Dva platna na zidu restorana privukla su me kompozicijom i impresivnom zelenkastom, nježnom damom. Dvije gracije i psić Arčibald naslikani su kako poziraju na nekom mjestu, koje bi moglo, a i ne mora biti park. Ili šetalište? Ili? To nije važno koliko je važan umjetnički domet djela naslikanih u klasicističkom maniru. Jednostavno plijene pažnju i kako rekoh, izazivaju divljenje. Odmah sam pomislio ne na majstore, nego velemajstore likovne umjetnosti. U donjem desnom uglu stajao je potpis: Beus.

I naravno da sam s oduševljenjem prihvatio ponudu kolege novinara i galeriste, pokojnog Smaila Festića:

“Toni, danas će mi doći Petar Beus. Želiš li ga upoznati?”

Bilo je to prije tridesetak godina, došao sam u dogovoreni Lačni noj kod Glavnog trga i tu sam upoznao Petra Beusa. A ko će slutiti da će to poznanstvo prerasti u iskreno prijateljstvo, tokom kojeg mi je bilo nezamislivo da dođem u Ljubljanu, a ne posjetim svog Peru (nekad sam ga zvao i nadimkom iz mladosti Beli) u nekom od njegovih brojnih ateljea, koje je s ukusom i po svojoj mjeri birao, kao, uostalom, i sve u svom, mogu reći, bogatom životu.

O tom životu sam mnogo puta pisao, a jednom smo prije dvadesetak godina bili zajedno i na njegovoj izložbi organiziranoj u Sarajevu. Vratio se nekadašnji učenik Škole za primijenjenu umjetnost, bio je to sentimentalan susret već sijedog Beusa sa jednim od voljenih gradova, sa preživjelim ostacima mladosti i brojnom publikom koja se, oduševljena, poklonila radovima istinskog umjetnika.

Činilo mi se da o Beusu i njegovom životu znam gotovo sve… rođen u Mostaru, rana mladost i odrastanje Brčko, već pomenuta Škola za primijenjenu umjetnost Sarajevo, Likovna akademija u Ljubljani, u kojoj je ostao do kraja života. A nedavno, kada su bolest i smrt krenuli u svoj pohod na Perin život, već izmučen pregledima, bolovima, terapijama, Pero se vratio u svoju mladost pričajući mi prvi put:

“Znaš, Tonio (tako me on zvao), ja sam u vrijeme odrastanja u Brčkom bio dobar rukometni golman… Ma znaš kako dobar, nisi mi mogao gola dati i onda su pale ponude da idem u Beograd, zvali me i Zvezda i Partizan, da krenem tim sportskim putem… Ali, ja sam već tada bio opsjednut crtanjem, ma čini mi se svaki slobodan trenutak koristio sam za svoje crteže i radio sam to dobro, jer me je prepoznao poznati bosanskohercegovački i slikar i pedagog Mevludin Ekmečić i on je navalio da idem u Sarajevo, u Školu za primijenjenu umjetnost”.

Presudila je, eto, ljubav prema slikarstvu i sad sam apsolutno siguran da je Beus izabrao pravi put, put koji će ga učiniti sretnim cijelog života. Jer mislim da ima puno istine u onoj ruskoj: “Ako hoćeš biti sretan jedan dan - napij se, ako hoćeš biti sretan godinu – zaljubi se, a ako hoćeš biti sretan cijeli život - radi posao koji voliš”.

Pa kad sam ja zatekao Peru drugačijeg, no sretnog i razigranog kao dijete u njegovim ateljeima: “Dođi da vidiš šta sad radim”, dočekao bi me u svojoj slikarskoj, bojama umazanoj odori i vodio pred nezavršene kompozicije.

Znao sam banuti u rano prijepodne u njegov atelje s pogledom na Ljubljanicu, on bi pogledao na sat, prekinuo posao i rekao:

“Joj, Tonio, za jedan sat mi dolaze učenici (Petar Beus bio je i likovni učitelj), ali hajde, imamo vremena da te bar jednu rasturim”.

Onda bi stavljao na sto šahovsku tablu i mi bismo igrali sve dok ne bi počeli dolaziti. Uglavnom su to bile vremešne dame, koje su u poznim godinama otkrile da nisu stigle njegovati svoj likovni talenat. A onda je tu bio Pero da ih uči, kao što su nekada njega učili u sarajevskoj Školi za primijenjenu umjetnost.

Perine škole nije bilo u drugim ateljeima, recimo onom koji se nalazio u jednoj staroj, usamljenoj kući, u neposrednoj blizini nekadašnje Fabrike duhana, ili posljednjem ateljeu u koji sam dolazio orijentirajući se prema Tivoliju. U tim ateljeima su bili neki njegovi talentirani učenici koji su mu, kako to već pamti tradicija velikih majstora i njihovih radionica, pomagali u njegovom radu.

Eh, tu smo se znali počastiti i ogrijati rakijom, u danima kao što su ovi zimski, u peći je pucketala vatra, a onda bi se Pero sjetio svog prijatelja iz sarajevskih dana, isto tako poznatog, osebujnog slikara Ismara Mujezinovića i mi bismo ga pozvali…

I onda bi došao i Ismar, pa bi se zavrtjeli stari filmovi iz života dva umjetnika, koji su dijelili iste školske prostore, ista plesališta i korzo u Sarajevu davnih pedesetih godina prošlog vijeka.

Pero je pričao o nekim svojim slikama kao što roditelji pričaju o djeci. S ljubavlju, brigom i željom da ispune njegove želje i učine ga ponosnim.

Ja se ne sjećam da smo ikada u našim razgovorima imali na tapetu kakvu političku temu. Šta ima da traži politika u uzvišenim razgovorima o umjetnosti?

Nego smo, veoma često, vođeni hedonizmom, govorili o bezbrojnim ljepotama koje nam nudi život: od prekrasne prirode, arhitekture, kulinarskih dometa, ljepote žena, koje su inače najčešći motiv na njegovim platnima, i Pero bi skoro uvijek, kada bi završavao kakav opis na pomenute teme, zaključio monolog:

“Pa, dragi Tonio, zar to nije čista poezija”?

A tek njegove zlatne ruke i ideje kada su u pitanju enterijeri! Kuće i stanovi, a ima ih dosta, u kojima se on odlučio za rimske stubove, bečku secesiju, venecijanski namještaj… pa to je čista poezija, pretvaranje kao u bajci ružnog pačeta u labuda.

Jednom mi je tako rekao, vodeći me u kupatilo gdje je završio oslikavanje freskama, i sam oduševljen kako je zapamtio časove fresco-slikarstva: “Pa, Tonio, zar ovo nisu čisti Pompeji”? Povjerio mi je: “Znaš, kad bih se još jednom rodio, čini mi se da bih se radije bavio enterijerima u kombinaciji sa slikarstvom, negoli čistim slikarstvom”.

Petar Beus imao je dvije oaze sreće. Atelje i svoju porodicu. Znam da je u njima beskrajno uživao.

Zadnji put smo sjedili, a bio je već podobro načet bolešću, na trijemu ispred kuće, pa su prolazili brzo sati i pala je noć. U njemu su se budili sentimentalni trenuci iz prošlosti, pogotovo iz rane mladosti i Brčkog, i u jednom trenutku je rekao: “Joj, ja ne mogu više, odoh spavati”.

Ali nakon pola sata pojavio se opet:

“Ma ne mogu spavati, haj’mo još malo pričati”.

Potom je bolest krenula u konačni juriš. Čuli smo se posljednji put kad je bio u bolnici. Optimizam ga nije napuštao:

“Evo, sutra izlazim. Naleti, Tonio, kad dođeš u Ljubljanu”.

Smrt je imala druge planove. Odnijela mi je Petra Beusa s kojim sam, koji je ohoho… šta bih još sve imao i mogao ispričati.

Ostale su mi rana, tuga i divne uspomene.

Tako to valjda i treba da bude.