Nevenka, Kosovka djevojka

I dan-danas, kad god me put nanese pored Žepča, pokušavam se sjetiti tačne lokacije brigadirskog naselja sagrađenog za potrebe omladine koja se tu sastala u okviru Savezne radne akcije Šamac - Sarajevo ‘78. Moja uspomena nikako da se snađe u novoizgrađenoj strukturi gradića, slutim, ali nisam siguran. No, ovu činjenicu navodim samo kao kulisu za priču koja će u Naselju početi, a desetak godina kasnije nastaviti na Kosovu.

Ja sam bio mlađahni novinar, zadužen za svakodnevno izvještavanje u prilogu Omladinska pruga koji je štampan u okviru Oslobođenja. Početak je juna 1978. godine, stigao sam predveče, a stigla je i druga smjena brigada iz cijele Jugoslavije. Kolegica Azra Nuhefendić odradila je svoju smjenu i predajući mi “štafetu”, rekla:

“Toni, ovdje je super. Vidjećeš”.

Oni koji pamte, znaju, a za druge koji ne znaju, reći ću da su omladinske radne akcije bile smotra svačega: prijateljstva (o tome svjedoče okupljanja nekadašnjih djevojaka i mladića, danas uglavnom baka i djedova, koji se nostalgično i s ponosom sjećaju svojih brigadirskih dana); patriotizma - od jutra i buđenja u naselju, pa tokom cijelog radnog dana i u povečerje orile su se pjesme posvećene Titu, Jugoslaviji, akcijašima… evo, dok pišem, odzvanjaju mi pjesme poput: Hej, haj, brigade... a bilo je tu i sportskih i kulturnih događaja. Ko bi nabrojao sve sekcije koje su život u naselju učinile zanimljivim i uzbudljivim. Na liniji opšteg oduševljenja i veličanja snage i vjernosti idealima tadašnje mladosti, ispisao sam more rečenica o podvizima, junaštvu, nesebičnosti itd, itd. tadašnje omladine.

S obzirom na činjenicu da smo svi bili manje-više rosno mladi, ništa neobično da je bilo i ljubavnih romansi. E, tu smo, dakle.

Među ostalim, u Žepču je te godine bila i brigada, predstavnik tadašnje Autonomne pokrajine Kosovo i Metohija. Zvala se “Muharem Bekteši”, uglavnom sastavljena od mladića i rijetkih djevojaka iz Kosovske Mitrovice. Među inima bijaše djevojče, tada srednjoškolka, Nevenka Oručaj. Krhka, mila, sramežljiva. Ime i prezime govore o i tada neobičnoj, a danas skoro pa nezamislivoj vezi Albanca i Srpkinje. Nevenkini roditelji dobili su dvije kćerke: nešto starija Vera postala je i još traje kao albanska pop-zvijezda, a Nevenka?

To krhko biće, sramežljiva curica koja je rijetko dizala pogled trudila se oko mene kao da sam joj stariji brat. Ušila mi brigadirsku bluzu, ispeglala svaku košulju i sa raznim izgovorima dolazila kod mene. Već sam bio i toliko star i iskusan da sam prepoznao zaljubljenost tog bića, ali ona je od početka u meni izazvala očinski, zaštitnički odnos i tada na akciji nisam niti jednom Nenu (tako smo je zvali svi) pogledao očima muškarca.

Proći će godine, a iz Prištine, gdje je Nevenka studirala, stizale su mi razglednice… a ponekad i to pamtim, uvijek noću, znala bi me nazvati. Kad me ne bi bilo kući, pričala bi sa mojom sestrom koja bi mi jutrom rekla: “Opet te zvala ona Nevenka. Baš mi je nekako draga osoba i uvijek se ispričamo”.

Polovinom osamdesetih, kad sam radio u Svijetu, zapalo me da pokrivam važne događaje na Kosovu. I ona je već završila studij, radila kao novinarka na Radio Prištini. Krhkost i sramežljivost nisu nestale, ali ipak djevojčica Nevenka pretvorila se u gracioznu ženu. Pomogla joj, valjda, i profesija: postala ljubopitljiva, odnjegovala svoje stavove i iskreno ih artikulisala. Govorila srpski i albanski savršeno, ali je dušom i empatijom više bila na strani Albanaca.

Uzela slobodne dane kako bi mi bila vodič kroz mjesta koja sam birao vođen svojim reporterskim njuhom. Na Kosovu se u ime bratske ravnopravnosti organizirao javni, gospodarstveni i politički život vjerovatno dobro poznat po nastojanju da se jedinstvo i pravednost postižu tako što će predstavnici tri ravnopravna naroda (nekako poznato zvuči) participirati u svakom političkom tijelu, javnoj instituciji i preduzeću. Vodeći odvojene razgovore sa Kosovarima iz reda srpskog, crnogorskog i albanskog naroda, čudio sam se svojevrsnom licemjerju. Kad su nastupali zajedno, problemi su bili pod tepihom, a odvojeno drvlje i kamenje jedni na druge.

“Ma ne možeš ti s ovim Albancima ništa uraditi, to su lijenčine samo takve”, Srbin.

“E, koliko su nam oni zla nanijeli, to pamtimo i mi i naši očevi”, Albanac.

“Kako ćeš s njima sarađivati kad se ne mogu smisliti?”, Crnogorac.

Kasniji istorijski razvoj događaja dovešće do današnjeg Kosova, ali kako mi nije namjera da zglajzam u politiku..., vraćam se Nevenki Oručaj.

Ona me nagovarala da najprije odemo do njene rodne Kosovske Mitrovice, a ja navalio na Peć. Ići ćemo i tamo i ‘vamo… I ima doživljaja taman za još jednu priču.