Nenapisani romani

“Znaš, Toni, u posljednje vrijeme i ja razmišljam o tome da napišem knjigu. Imao bih šta za reći...”

“Pa piši, zašto ne napišeš?”

“Ma, ne da mi se, pravo da ti kažem...”

Kod treće smo čaše vina. Skoro svakom gutljaju nazdravljamo: “Haj, živio!”, zvecka kuckanje čaša, a razgovor postaje sve nekako otvoreniji.

Nismo se vidjeli, ohoho, prošlo je vremena. Nekad smo radili zajedno. Pismen novinar, hrabar, iskren, pronicljiv. Znao je na svoj način tražiti i pišući braniti istinu. Koju istinu? Pa onu u koju on vjeruje iako je poznato da će njegovi opisani stavovi imati one koji će mu aplaudirati, ali i one koji će ga negirati. Apsolutna istina dođe nekako kao vatrica: jedni će se oko nje okupiti i grijati se, a drugi će nastojati da je popiške i ugase. No, da ne bih zaglibio u nekakvu filozofsku raspravu, a i kad ih uzaludne vodim, uvijek ih pokušavam prekinuti stihom Hajamovim: “Filozofija i nova i stara sa jeste i nije samo umara.”

Vratimo se pisanju kao aktivnosti za kojom ljudska ruka i duša tako često posežu. Malo je odšutio moj kolega novinar, pa ga evo opet:

“A zašto ja ne bih ipak napisao svoju knjigu? Puno toga pamtim i puno sam doživio... A reci mi ti, kako ti objavljuješ svoje knjige? Koliko ti plaćaju?”

“Pa, imam svog izdavača... A što se tiče plaćanja... od knjige nema neke koristi... jedino, eto, ostavljaš neki trag za sobom...”

“Eh”, uzdahnu moj kolega novinar i utonu opet u nihilizam:

“Znači, ne isplati se. Ma neću, neću onda ni pisati.”

Istrgnuo sam ovaj dio našeg razgovora koji se razvukao u bašti nama drage mariborske kafane jer mi je zgodan za ilustraciju teme ove priče.

Kao što skoro pa plebiscitarno ljudska bića vjeruju i uzdaju se u svoju pamet, tako isto misle da su njihovi životi, svi odreda, romani vrijedni da kroz knjigu kao spomenik ostanu na divljenje i pouku generacijama.

Kolega novinar smatra da je sam vičan napisati takvu knjigu-spomenik, ali ima i onih koji skromno priznaju da nisu vični peru i pisanju ali...

“Jooj, Toni, kad bih ja tebi ispričao svoje doživljaje, ti bi imao bestle... bestse... kako se ono kaže?”

“Bestseller”, pomažem.

“Eee, to, bestseller. Ja ti garantujem... samo meni treba neko kao ti koji to znaš opisati...”

Nekako mi se ta njegova hvalisavost ne uklapa u ono što znam o njemu. Odrastali smo skupa, ničim se nije isticao u djetinjstvu, naprotiv jedva osnovnu školu završio. Onda se jako mlad uhvatio četke i kante i postao dobar moler. Majstor. S majstorlukom došle i pare. A mladost željna svega. Pa ti moj Majstor krene po kafanama, ima, troši, časti i bogami što više časti, sve više ga cijene, a on postaje, naravno, sve veći u svojim očima. Prozovu ga Majstor, a njemu godi.

“Majstore, može li jedna?”

“Može ne jedna, nego koliko hoćeš”, diže čašu Majstor, nazdravlja i zove odmah konobara: “Daj mu šta god hoće i koliko god hoće, ja plaćam...”

U neko doba Majstor je proširio svoje vidike. Otišao i cijelu jesen proveo na moru, ispao posao ruke da trljaš. Vidio i Dalmatince.

Onda... takav mlad nađe “fuš” kod kakve udovice, ili žene sklone promiskuitetu, pa eto i ljubavnih doživljaja.

Bilo je sigurno još mnogo zanimljivih anegdota u životu Majstora, neke znam, a za mnoge nisam čuo, ali ipak je to život manje-više stereotipan, nalik bezbrojnim anonimnim koji traju i nestaju i kao da ih nikada nije ni bilo. Jer, to smo manje-više svi mi, dobitnici glavnog zgoditka na lutriji koja se nekad odigrala u utrobama naših majki.

Ima još jedan, baš dobar za ovu priču.

Završio gimnaziju, bio dobar učenik i potencijal za fakultet. Ali kako je paralelno pohađao dvije poznate sarajevske škole, šibicarsku i džeparošku, opredijeli se za buran život i paru s lake strane. Dobaci do evropskih gradova i u jednom od njih, kad odavno više nije bio mlad, ali ni nešto puno star, naprečac umre. Znao me u svom zujanju, kako je on nazivao putovanja, posjetiti i tad bi uglavnom teferičili gdje god bi se on ukopao. Za ukopavanje mu služio dupli viski, a mogao je popiti kao otprilike trojica treniranih pijanaca. U neko doba, kad odavno nije bio više mlad... našao mlađu ljubavnicu, pa s njom svugdje, gdje on, tu i ona.

I on mi je rekao: “Joooj, Toni, kad ti ja budem ispričao šta sam sve i gdje u životu radio, vjeruj mi to bi bila knjiga s kojom bi zaradio milione.”

Onda je i njoj preveo tu njegovu ideju. I obećao joj da će sva prava od autorskih honorara ona dijeliti sa mnom.

S vremena na vrijeme mi se znao javiti, čas iz ovog, čas iz onog grada. Ona bude sa njim. Pa mi kaže: “Evo, hoće i ona da te čuje...”

“Toniiiiii”, čujem njen raspjevan glas s druge strane, “kad ćeš napisati knjigu?”

“Biće, biće”, odgovaram. A kako ću napisati knjigu kad imam samo fragmente iz njegovog života? Možda bi i moglo ispasti kakvo zanimljivo djelo kad bismo sjeli jednom, a on krenuo sa svojom ispovijedi.

Ovako... on ode, a želja, njena možda i najviše, pa onda moja ili njegova, ostade neispunjena.

I knjiga nenapisana.

Tako sudbina htjela.