Moj prijatelj Šmajco

Bio je neki od dana kada u Sarajevu prispijevaju trešnje. Zove me Amel Milišić, sin Salkin. Sjede on i otac u meni dragoj i poznatoj bašti na Sedreniku, Ulica Urijan Dedina.

"Evo, hoće stari da te pozdravi", kaže mi Amel i seli kameru ka liku mog dragog prijatelja.

A on, Salko, puno poznatiji po nadimku Šmajco, drži u desnoj ruci subotnje Oslobođenje, strana sa mojom pričom, a lijevu digao sa dignutim palcem: "Majstore, samo da vidiš da čitam tvoje priče..."

Razmijenismo još koju, pozdravismo se, a nakon pet minuta opet me zove Amel: "Nisam ti rekao, Stari je bolestan, rak rektuma, išao je na zračenje i kemoterapije... Al' ne da se. Vidi gdje je sad."

I onda usmjeri kameru ka stablu stare trešnje, gore u velikoj krošnji vidim samo dijelove Šmajcinog tijela. Popeo se da bere trešnje!

I sad baš ne znam tačno kada, ali ako trešnje zriju krajem juna, Amel me zvao opet krajem augusta.

"Stari je pao u komu. Eno ga u bolnici na aparatima..."

I opet su prošla dva mjeseca, a moj Šmajco je još na aparatima. Bio sam neku noć s Amelom, pokazao mi najsvježiju fotografiju: na njoj beživotni lik mog prijatelja, u otvorenim ustima neka cijev, usne tanke kao pijavice, koža lica bolesna bjelkasto roza...

"Ah, ništa ne kaže na dobro", kaže mi Amel.

Vratim se kući, sitni su sati, ne mogu zaspati. Mislim na Šmajcu. Vanjski svijet je za njega izgubljen, da li i koji dijelovi mozga mu rade, putuju li mislećim zonama slike kao što meni prisebnom i zdravom putuju.

Pa vidim Šmajcu, stoji u nekom od svojih neizostavnih sakoa, kod portira u Večernjim novinama, i grlenim glasom me dočekuje sa pozdravom u dvije varijante: "Đe si, mangupe?" ili "Oooo, kako je, lafčino?" Organizovaćemo mi onda kaficu, razletjeti se svako za svojim poslom, a popodne evo Šmajce: "Hoćemo li malo u Slijepce"? Tako su nazivali Klub za slijepe i slabovidne osobe, nalazio se u neposrednoj blizini Skenderije, u neboderu Gorenje. Tamo smo igrali remija, Nijemca i Bule. A kad bi se karti naigrali, šejtani ne daju mira: "Hoćemo li do Evrope?" ili "Do Hamama?" Dva casina u srcu grada.

Pa se onda posvetimo svako svom izboru igre. Šmajco nikad ne igra brojeve, ide na šanse, baci žetone krupjeu i kaže: "Prvih dvanest, prvih osamnest." I ode od stola za rulet, nema strpljenja da gleda kako i gdje će pasti kuglica. Ako izgubi, udari se svojim ogromnim dlanom po nozi i nešto opsuje. Ja opet igram na brojeve i kao začaran gledam u točak ruleta.

Uglavnom izdržimo do kraja, rijetko kad nam ostane koji dinar u džepu, obično izlazimo kao dva crkvena miša.

"Eeee, jesam ja konj. Vidio si kako me je krenulo, a ja ne znam stati... E neće me više vidjeti casino."

Pa onda sjedamo u njegovu plavu stojedinicu i pravac Urijan Dedina. Ogladnili smo obojica, a sitan je sat.

Zaustavljamo se kod kuće koja je ispod njegove, a pripada mlađem Šmajcinom bratu Nuni. On iznajmio donji sprat pekarima s Kosova.

"Jeste li počeli vaditi?", pita Šmajco ljude u bijelim pregačama.

"Nismo, ali evo samo što nije izašao." Misle na hljeb, čiji miris dobacuje daleko od kuće.

Pa onda uzmemo vruću štrucu, ušuljamo se tiho u kuću, upalimo svjetlo u kuhinji. Na peći uvijek lonac. I slatka iznenađenja za nas gladne. Amela napravila ručak i ostavila kad god Šmajco dođe. Brižna draga Amela.

Sutradan ujutro ne ustajemo baš rano, ja se sporo budim i dolazim sebi, a on već u akciji. Ako su u bašti ruže, već ih je dovoljno natrgao, pa će ih složiti naveliko u nekoj cvjećari... ako je vrijeme trešanja, gajbu će sad pa sad napuniti, na pijaci se jagmili za Šmajcine prave ašlame. Imao je on još akcija sračunatih da dođemo do brze i lake pare. Uglavnom, popodne smo opet bili u Slijepcima, malo remi, malo Nijemac, malo Bula.

Poslije je mrmak radio, ali Šmajco se sinoć zakleo da neće više u casino. I nije neko vrijeme. Prolazili bi dani, nekad smo znali noć provesti i kod Safeta u kafani, ali on nije volio piće. A ako je popio više od dvije rakije, a desilo se to na prste jedne ruke možeš nabrojati koliko puta, Šmajco bi bio pravo pijan, toliko da jezikom zapliće. Inače je pripadao onim tipovima ljudi koji istinu svakom glasno (rekoh da je bio grlat) i hrabro u brk skrešu. A o hrabrosti mog plavookog, plavokosog mršavka u neizostavnom sakou svjedoče ratne anegdote. Na samom početku, dogodilo se da se neki tenk kretao tranzitom od Skenderije prema Bistriku, pa će tako naići i ispod Šmajcine kuće. Javili mu to, a on izletio, onako ludo hrabar, ni cipele nije stigao navući nego u kućnim papučama, sa tromblonom na ramenu (je l' se tako zove ono protuoklopno oružje?) i pravac na tranzit nasred ceste... da on, onako sitan, nejak, prkosi grdosiji. Pričalo se o tome, a generacije starijih i danas pamte.

I tako, evo brzinski prođoh kroz neke dijelove života Saliha Salke Milišića, zvanog Šmajco.

A pred očima mi svako malo tužna slika iz bolnice. Pitam se da li možda do njegove svijesti dopiru tuga i ljubav supruge Amele i sina Amela, koji svakoga dana sa sve tanjom nadom odlaze da ga obiđu?

Dokle će i on izdržati, ne znam. Ali, sa mnom, u mojim nesanicama posebno, biće još neko vrijeme, dok i sam ne uplovim u zadnju luku.