Među javom i međ’ snom

Znamo i ona i ja, ali se pravimo kao da ne znamo. Blijeda, paćenica, mršti na svoj način lice, priča svojom bolnom dušom u grimasama… I radi, zamislite, radi svoj posao. Upire drikerom u latice koje joj je babo pripremio. I smjenjuju se slike, Zlata živi, a umrla prije punih 39 godina. I teško mi jer znam da boluje i da je osuđena na smrt, ta zar nisam pratio svaku fazu otkako ju je rak počeo žderati, a ona se pred mojim očima topila, nestajala. No, vidi čuda, evo mi je živi i radi.

Tako sam sanjao svoju Zlatu. I to ne jednom.

Pa onda, evo me najednom u Australiji, sivilo neko, ocean se pružio unedogled, imam ja neku kuću, brvnara je, ali nigdje nikog. I sjetim se Čeče, kako ga dozvati, kako mu reći da sam došao u njegovu Australiju i kako da se lociram? Pa vadim telefon, tražim broj i…

“Čečo, jebote ova tvoja Australija, ne znam gdje sam, oko mene sama pustoš?”

“Pa, gdje si to?”, pita me glasom, a ja mu vidim i lik.

“Ne znam… poslaću ti lokaciju... evo šaljem…”

“Hajde, pošalji, eto me…”

I ne dođe Čečo. San se prekide.

Ali došao mi u san, umro nedavno, a kao da je živ.

Pa onda, jednom, bože tegobe. Kao u lijesu sam. Pravi mrtvački kovčeg, u nekoj mračnoj auli, okolo svijeće, pritisnula me spoznaja da moram ostati u tom mračnom prostoru, vidim ja, interesantno i okolo iako sam u sanduku gdje je totalni mrak i gdje nema šansi da se išta osim crnila vidi. Ali, vidim, vidim, a pritislo me sve i tuga me mrtvog boli. Sanjam.

Pa onda… jednom, na nekom sam nasipu, kad krenem niza stranu, to je znak da odlazim iz ovog svijeta. I sve mi jasno: kreneš, okreneš se i to je oproštaj od ovog života. A meni teško, pravo teško i ja ne bih, ali smrt kaže moraš i krenem i okrenem se i znam to je posljednji pogled na Život… a čeka me Smrt. I nema više. To sam opet sanjao svoju smrt.

Pa se jednom nađem tako u zatvoru. Na smrt osuđen. A nevin, kunem vam se. Greška. Znaju tako, ooo, koliko ih je nevinih otišlo u smrt. Poneko se i spasio. U zadnji čas. Pojavio se spasonosan neko, pojavile se neke nove činjenice i zločin za koji si osuđen pokazao se nepostojećim. Subota je, a u ponedjeljak ima kazna biti izvršena. Kome i kako da dokažem svoju nevinost? Evo… evo upravnika zatvora. Pokušavam da mu kažem da meni trebaju samo pravedan sud i sudije, ništa više… ali on okreće glavu, odlazi posljednja slamčica mog mogućeg spasa. I šta mi preostaje? Čekati smrt. Mirim se. A onda dolazi mi kćerka Mia, u nekoj je dugoj bijeloj košulji, gleda me, šuti njen tužni pogled.

“Mia, samo da znaš, ti si jedino biće koje sam volio više od sebe…”

I odlazim, ona nestaje. San se prekida.

Bilo je i snova u kojima me smijeh probudi, pa se i budan nastavim smijati nekoj urnebesnoj komičnoj situaciji koju je režirala moja podsvijest.

A jednom… preskočene sve religijske stepenice: i komisija za dobra i zla djela i vodiči prema raju i paklu i… ja sam se, ne znam zahvaljujući čemu, našao u pravom raju. Pa mi san i mašta donijeli nevjerovatne prizore: oko mene zelenilo, kao nacrtano, pa neki vodopadi kao da su od brokata, žive šarene boje, u kojima se voda nježno spušta sa svih strana, a oko mene… Pa me neko pita za želje, a ja kažem, zatražim i u trenu sam na mjestu koje želim, sa slikama koje su me na zemlji najviše uzbuđivale i činile sretnim.

I onda se probudim.

I živim u svijetu u kojem svi koji živimo sada jesmo. I da ne nabrajam to šarenilo od karaktera, od ovih i onih, ovakvih i onakvih, vjerujućih u ovo i ono, genija i glupaka, dobrih i zlih, običnih i nadarenih… ma ko bi sve te razlike samo među ljudima nabrojao…

Nego mi, skeptiku i realisti, jedna neobična misao mozgom provijava. Ako na religiju gledamo očima jednog pjesnika, putopisca i mudraca koji kaže “religija je toliko infantilna da vrijeđa moju inteligenciju”, njega ne mogu pitati jer je odavno mrtav, a mogu sebe kome se njegova misao učinila bliskom: ako je svijest (a to znanost tvrdi, samo vrh ledenog brijega) dostatna da potvrđuje i negira postojanje religije i svega što ona nosi u aksiomima, da postoji drugi svijet i da ćemo tamo opet negdje u tom novom vječnom životu i biti i sretati se i biti nagrađivani i biti kažnjavani…, šta je onda sa podsviješću u kojoj žive naši snovi? Šta je sa tim skrivenim, dominantnim dijelom naše psihe, šta nam poručuje?

Ako tumačim jezikom mojih snova od kojih sam odabrao neke, onda ima, ima nešto.

A šta je to? A gdje je to?

U podsvijesti i u snu.

U knjigama božijim i tumačima zemaljskim.

Recimo u “Modroj rijeci”.

I dalje niti hoću niti umijem.

U ovom trenutku.