Ljudi i ćudi

Prošlo je i nekoliko dana od one noći kad me Tanja zamolila da joj kesu niz stepenice snesem, ni dvije kile vage, a njoj teška. Doduše, nosi ona onaj aparat s kisikom da može disati, pa joj valjda otuda svaki dodatni teret ogroman. Makar ni dvije kile nije težak. Pa stadosmo pred njen automobil, vozi još, zamislite, a u takvom stanju. Kakvom? I ja sam je pitao, a ona vadeći cigaru iz kutije, kaže:

“Stani sa mnom da zapalimo... A šta ću ti reći, ništa od mene... doktori mi dali još dvije sedmice života uvrh glave. Samo deset posto pluća mi radi...”

Ponešto znam o toj ženi, što ona, što drugi mi rekli. Ali pustimo sad priču o njenom životu, mene šokiralo to da mi ona, glasom očišćenim od emocija, kao da spiker najavljuje sutrašnje vrijeme “Očekuje se...”, kaže da je smrt u završnom pohodu i da će stići maksimalno za dvije sedmice. Dakle, možda će i prije. Stojim pred njom, šutim, tražim riječi, pa pitam:

“Uhhhh... kako se s tim nosiš? To je baš tužno...”

“Šta je tužno, Toni? Ništa. To je život.”

Kaže mi to Tanja, pa onda još malo šutimo, čini mi se da je smogla snage na rastanku da me pomiluje diskretnim osmijehom: “Hvala ti, Toni. Adio!”

I sjede u svoj aut.

Bilo je to prije nekoliko dana.

A ja svako malo pomislim na nju.

I čekam vijest.

****

Ima ljudi, živjeli, a ko da nisu ni živjeli. Anegdota, zapisao je neki hroničar koji se bavio životom Nasrudin hodže, opisuje sljedeći prizor. Putujući i istovremeno bježeći od neprijatelja (neprijatelj mu bila oficijelna vlast i njeni predstavnici protiv kojih je Nasrudin hodža smišljao “otrove” upakovane u njegov satirični jezik), naišao na neko groblje. Groblje je bilo iznad sela i Nasrudin zastane. Čita imena ukopanih i čudi se. Na nišanima pišu imena, a ispod stoje rečenice: Taj i taj živio godinu... Taj i taj živio osam mjeseci... I sve tako u mjesecima i godinama smjestili se životi rahmetlija. Naiđe neki bjelobradi dedo i Nasrudin ga zaustavi.

“Izvini, dedo, jesi li ti iz ovog sela što je dolje pod nama?”

“Jesam”, odgovori dedo.

“A vidim, lijepo vam selo i lijepa priroda i kuće... I gledam ove nišane pa se pitam što to kod vas ljudi tako mladi umiru?”

“Eh, moj gospodine”, odgovara dedo, “ne žive oni tako kratko, nego kad neko umre, mi nekako izračunamo koliko je taj koji je živio bio sretan, pa mu to odredimo kao dužinu života.”

“Aaaa tako”, kimnu glavom Nasrudin hodža pa reče:

“Ako se slučajno dogodi da ja umrem u vašem selu, na mom nišanu treba da piše: Ovdje leži Nasrudin hodža - a nije ni živio.”

A ako znamo da je njegov cijeli život bio u znaku borbe i progona, da nije mogao bezbjedno noć prespavati kod svojih najmilijih, onda nam je i jasan njegov zaključak.

                            ****

Ratne traume pohranio je u sebi došavši najprije u Ljubljanu, a potom u Maribor, direktno sa sarajevskog fronta. Mladi ljekar nastavio je novi život. Posvetio se medicini i karijeri i visoko dogurao, do svjetskih priznanja i uvažavanja. Hrvoje Božić specijalista, neurokirurg.

Jednom, sjedili za ručkom, mene stomak bolio neko vrijeme pa mu se požalim.

“Idi na pregled”, kaže mi pa me pita gdje i kako me boli. Opišem svoju muku, a on će:

“Znaš šta, Toni, za nas doktore dvije najveće tajne ljudskog organizma su glava i stomak... nikad ne znaš na šta će izaći.”

Malo me uplašio pa sam onda hodao od onog do ovog, te kolonoskopija, te ultrazvuk, te proktolog... prošle godine, živim, dakle, na dobro je izlazilo do sada.

A onda vijest ko grom iz vedra neba. Umro Hrvoje Božić. Drugovali smo, po dobru ga pamtio pa odem na oproštaj. U vežicu mariborskog groblja na Pobrežju. Došlo mnogo svijeta, prijatelji iz Sarajeva, kolege i pacijenti iz Maribora i tetka iz Zagreba. Ona će uzeti onu posudu u kojoj je kremiran i odnijeti u zajedničku grobnicu u Zagreb, na Mirogoj. Tetka je jedina od bliže rodbine koja još živi. Markantna dama u crnini kaže: “Nije htio nikako da ide na pregled. Ni krv da da. Kad je prigustilo i bolovi postajali nesnosni, privoli. Otvore ga, a bilo kasno. Karcinom se s debelog crijeva proširio po cijelom tijelu. A da je otišao na vrijeme, danas bi bio još živ.”

Ostalo mi i lebdi pitanje: “Što li doktor Hrvoje Božić nije htio doktorima ići?”

Dobro, ima takvih. Moj babo, naprimjer. Ne samo da nije htio ići ni zubaru ni ljekaru (sve i jedan zub sam sebi izvadio) nego on ni tablete nije htio popiti. Kad bi ga prehlada savladala, tabletu mu krišom u čaj mutili. Ali, hajde, njega i razumijem, bio je laik i neuk čovjek.

A Hrvoje doktor.

Haj ti to razumi.