Kod Sabanovih na Paliću
U noći našeg dolaska na Palić, Sabanovi, bunjevački Hrvati iz Subotice, dočekali su nas u skromnoj njihovoj kafanici, predviđenoj za odmor, okrepu i povremene derneke. Nevelika prostorija, sa nekoliko stolova, ovalnim šankom i peći u kojoj je pucketala vatra. Nešto niže nalazio se veliki ovalni šator plave boje pod kojim se igra tenis. To sve pripada Sabanovim i oni se, dakle, bave sportsko-ugostiteljskim poslom.
Otac Ivan je inače veterinar, kćerka je stomatolog, sin konobar u Beču, a majčino zanimanje, kao i ime, zaboravio sam.
U ne baš dugom druženju prve večeri, otac je brinuo o iću i piću, sin ložio vatru i listio piva, a svi zajedno smo se zaplitali u vječne teme: malo nedavne prošlosti, malo burne sadašnjosti, a bilo je i predviđanja šta će se dogoditi na globalnom planu. Šta će bit sa Amerikom, šta s Rusijom, Kinom i Evropom? Odgovori su ostali na različitim pretpostavkama, a prije negoli smo otišli na spavanje, Ivan nam je rekao da će sutradan napraviti roštilj-piknik i da će se okupiti znanci i prijatelji, pa da očekuje i nas, kako su nas primili - drage goste.
I evo nas u zakazanih 17 sati sutradan na istom mjestu. Najprije ćemo skočiti do velikog, ovalnog šatora, gdje teniseri i teniserke završavaju sa svojom rekreacijom… ali, kako do tamo doći? Prema nama krenula dva psa: prvi u lajanju glasniji izgleda kao mješanac retrivera i vučjaka. Zlatna dlaka, ali nešto sitniji od pomenutih rasa: av av av av, a uz njega mali debeljuca, crni jazavčar, nešto diskretniji u lajanju, ali ga slijedi: av av av av… Ali drže se na distanci, a mi napredujemo do šatora. Kad smo se pozdravili s njihovim gazdom, valjda su shvatili da smo prijatelji i lajanje je prestalo.
Malo smo gledali tenis, a onda nas je Ivan pozvao u kafanu. Roštilj je bio napolju, zimsko veče pokazalo je svoje zube, na vedrom nebu pojavio se mjesec. Ušli smo u kafanu, na istom mjestu sjedio je Ivanov sin i ubacivao cjepanice u peć. Ivan se razletio da pripremi meso za roštilj, a i nas je zaposlio.
“Znaš li očistiti rotkvicu?”
“Znam.”
“Ajde onda, eno ti je tamo u kesi.”
Prethodno mi je nalio svoju medovaču koju smo sinoć hvalili i hvalili, a bogami i pili i pili.
Onda su počeli da stižu gosti. Oko mi je zapelo za jedan vedar lik. Bio je to jedan Filipinac, oženjen je Srpkinjom, radi kao profesor engleskog, igra tenis i… bože, kako se priroda li je, geni li su, sudbina li je pobrinula za njegov izgled. Na likovima Azijata i inače se godine znaju skriti, ali on, on je izgledao kao pravi momčić. Slikali smo se i kad vidim sliku mene i njega, k’o da mi je sin pa možda čak i unuk. A ima, nećete vjerovati, punu 61 godinu! Čudo božje.
Onda su došle neke žene, pa neki mladi ljudi, pa jedan kršan čovjek sijede kose. Pozdravio nas je, uzeo flašu piva i otišao napolje: On će biti za roštiljom.
Ime mu je Predrag, zovu ga Pređo, košarkaš sa poprilično impresivnom sportskom biografijom, igrao je za nekoliko srpskih klubova, potom otišao u Sloveniju i tamo proživio kao igrač i kasnije trener neke, kaže, najljepše godine, pa se vratio u Suboticu.
Jedna od žena, inače zaposlena u pravosuđu, bila je Predragova žena. Druga žena. S prvom je imao dva sina. Upoznao sam, dakle, tu njegovu drugu ženu, simpatično i lijepo biće, a onda je ona u jednom trenutku rekla: “Moj Pređo mora uvijek nešto raditi. I uvijek nešto nađe. Na roštilju je pravi majstor, videćete…”
A onda je uslijedila šokantna informacija. Predrag je izgubio oba sina. Prvo je u saobraćajnoj nesreći poginuo stariji, imao je 21 godinu… a dvije godine kasnije na motoru je stradao mlađi, imao je 19 godina.
U neko doba izašao sam da se malo podružim s Pređom. U blizini su bila ona dva psa. Onaj ljepši i što glasnije laje zove se Bundaš, a jazavčaru nisam zapamtio ime.
“Kako ide, Pređo?”
“Ma meni je ovo mačiji kašalj. Volim ja oko roštilja.”
Onda je izdvojio dva pileća krilca: “Bundaš, dođi”!
U trenu su pored njegovih nogu bila oba psa. Gledali su ga netremice čekajući svoje slasne zalogaje. Iz ruke je dao jednom pa drugom.
“Ovaj Bundaš mene voli najviše. Ma gde god smo i koliko god da nas je, on kad vidi mene, odmah trči pravo meni.”
Psi su halapljivo, kako je uobičajeno za ovu vrstu životinja, smazali svoje zalogaje, a onda je krenulo umiljavanje. Naprosto su se takmičili koga će Predragova ruka prije pomaziti. Jazavčar čak leg’o na leđa.
Predrag se potom vratio roštilju, a i ja sam se osmjelio pa počeo milovati čas Bundaša, čas jazavčara… I mene su gledali svojim zahvalnim i zadovoljnim psećim očima.
Pa smo onda Pređo i ja pričali malo o sportu, malo o poslu, malo o ljudima.
“Ne znam jesu li ti rekli za moju tragediju”, upitao me Predrag, a onda i odgovorio: “Izgubio sam dva sina”.
Šta reći, kako nastaviti razgovor?
“Uh, valjalo je to preživjeti”, izustio sam.
“Eh, jeste… A imam i unuka. On mi je sve. Da samo vidiš kakvo je to dete, kako pametan, kako spreman. Kad mu je poginuo otac, nije imao ni tri godine, a kad se to isto dogodilo i sa njegovim stricem, znaš šta mi je rekao? ‘Deda, kad mi je umro otac, ja nisam bio toliko tužan kao kad mi je umro stric?’ Pa i normalno je, jer stric ga je voleo i pokušao da mu nadomesti oca… a on je već bio u uzrastu kad se i bolje pamti i bolje razume život…”
“Hajde, Pređo, završavaj to… dosta imamo svega”, pozvao ga je Ivan.
“Neka, neka, samo vi uživajte, imam još ovo malo da ispečem. Dobro je meni ovde.”
Kasnije se pridružio, kratko bio s nama i onda su on i njegova žena otišli.
Otišao je i mladoliki Filipinac, a ostala meni nepoznata mladost, živahna, brbljiva, kasnije i raspjevana.
Slavili su i nazdravljali životu.
Neka su, tako i treba. Kad će ako ne sada dok su tako mladi i sretni?
