Kod doktora u bašti

Mijenjalo se i mijenja Sarajevo i doktorov Mejtaš. Nikle i nove kuće, preimenovale ulice, naselili neki novi ljudi... ali tu su njegovi korijeni i jezgra voljenog Sarajeva. Za koje on kaže:

“Znaš, kad neko opisuje ili govori o Sarajevu, ja uživam, ali uvijek mi se javi želja i misao da bih mogao nešto dodati toj ljepoti... nikad je dosta i nikad je niko u njenoj apsolutnosti nije dohvatio.”

Sjeli smo konačno u njegovu bajkovitu baštu u Ulici Pinje Barjaktara na broju 3. Nije to njegova rodna kuća, ona je nešto niže, u današnjoj Ulici Ludviga Kube, a u vrijeme njegova rođenja bila je to Ulica Stevana Mokranjca. Nikla je tu nova kuća, ali na istom mjestu nalazi se soba gdje ga je njegova majka, nakon što se vratila iz granapa, rodila.

“Imam i sliku stare kuće i ovu novu i baš se bavim mišlju da ih upoređujući objavim...”

Dočekao me je domaćinski: na stolu je bilo iće i piće. Visoki zidovi bašte odijelili su nas od spoljašnjosti, čuli su se samo naši glasovi, sjedili smo pod trijemom koji je stvarao blagorodnu hladovinu, a pred nama je bila zelena površina baštice, s desne strane bazenčić, a u sredini krhko stablo mlade biljke, mislim da je bila šljiva. Ja sam, zanatu shodno, postavljao pitanja, a doktor Sulejman Ćuk je pričao. Pa govori on meni:

“Moji su kao muhadžeri stigli iz okoline Jajca, majka iz Šipova, a otac iz jednog obližnjeg sela. Otac mi se zvao Ibrahim, a djed Sulejman. Po njemu sam i ja dobio ime i bila je tradicija da unuci naslijede djedovo ime, tako da sam i ja svom sinu dao ime Ibrahim. Ali on živi u Njemačkoj, oženjen je Njemicom, ime joj je Sophia, a ja je zovem Safija... no, tu će se izgleda tradicija sa imenima i završiti. Djed mi je bio jako bogat, imao silno imanje..., ali ja imam običaj reći da su me četnici opljačkali i prije mog rođenja, jer sam trebao biti jedan od nasljednika tog imanja...”

“Eh, kad pitaš za djetinjstvo, to ti je bilo ovako: tokom dana ulica je vrvjela od nas djece, bila scena puna žamora, igre... ganje po okolnim baštama, lopte... Uveče bi zavladala mrtva tišina, jedino bi je znao poremetiti kakav raspjevani noćni bekrija, pa bi se onda sa prozora čulo: “Tišinaaa, ljudi spavaju!”

“Ah, haj mi nađi mahalu i djetinjstvo gdje nije bilo pljačke. Niže nas je bila kuća gdje su stanovali Kapetanovići, pa onda Bijedići, ograda te kuće graničila je sa Slogom, a u njihovoj bašti je bila jedna ogromna, slatka trešnja. Pa smo mi onda preko taraba skočili u baštu, pa na trešnju. Ja, kao ono mangup i hoš da budeš najhrabriji, na vrh, gore u samu krošnju. A za tu kuću brinuo se domar Karlo, bio oštar, nosio onaj plavi mantil... I mi tako jednom na trešnji, kad eto Karla. Oni što su bili na niskim granama pobjegoše, a ja ostah gore u krošnji.

- Silazi, viče Karlo.

A ja u onom strahu kažem odozgo: Nisam ja, čiko! Čuj, nisam ja na krošnji. Spustim se, on me opali nekom trskom - briši! - i bogami mi ostala plava modrica. Helem, to mi je jedna tako posebna sličica koja se urezala u sjećanje...”

“Eh, kad pitaš za moju školu... u mene ti je sve bilo u pet minuta: i osnovna škola i kasnije Prva gimnazija i na kraju Medicinski fakultet. A vidi sad apsurda, kad sam završio medicinu, prvo radno mjesto ambulanta Ilijaš, pa svaki dan vozari autobusom. Nisam bio dijete političara, nisam bio dijete doktora ili profesora i... eto. I kad sam tražio specijalizaciju... nema, nisam među prioritetnim. Zato sam i otišao 1978. godine u Njemačku. I sad mogu reći da je i ta odluka bila dobra...”

“Aaaa, jah, jah... dobro, dobro, malo sam požurio. Prva gimnazija... vrijeme traperica, kožnih jakni, prvih simpatija i ljubavi. Tad je bio Veliki korzo, koji je počinjao ispod stubova Šipada, a završavao kod Paviljona kod Velikog parka, gdje su danas semafori. I onda tamo-ovamo, ovamo-tamo, ne bi li sreo svoju simpatiju... Eh, a ja sam još od osnovne bio biran kad je trebalo recitovati... I bavio sam se i glumom. Imao sam i sklonost i valjda talenat, jer kasnije sam čak došao u dilemu: ili fakultet ili gluma. Zijah Sokolović mlađi je od mene dvije godine i kad je bio maturant, ja sam bio na drugoj godini medicine. I tad su me nagovarali za glumu, a ja sam rekao: ništa dok ne položim anatomiju. Eh, kad sam položio, onda je moglo. Bio sam član Akademskog amaterskog pozorišta ‘Slobodan Princip Seljo’, pa smo bogami sa našim predstavama putovali i gostovali, recimo u Beogradu, na čuvenom BRAMS-u, pa u Zagrebu, a bilo je i inostranstva, recimo u Poljskoj... I moram posebno istaći svoju učešće u tadašnjoj televizijskoj emisiji za mlade ‘Čarobna pošiljka’. Mene je nekako, što bi rekli, gotivio režiser Zdravko Ostojić i ja sam dobio u toj emisiji za djecu, koja je kombinacija lutkarsko-igrane forme, glavni junak je lutka Srećko, ulogu Poštarka. I među ostalim, zadatak mi je bio da izvučem nagradu među ko zna koliko dopisnica koje su se našle u bubnju. Eh, sad ti moram opisati jednu moju malu prevaru. Moj stariji, rahmetli burazer, bio u gostima kod familije u Tuzli. I tamo se ta emisija gledala i pratila onako baš! Kad se vratio, kaže mi - nemoj slučajno da sljedeći put ne izvučeš ime našeg rođaka (eno ga i danas živ, inženjer u penziji), i ja šta ću, haj ti ne poslušaj starijeg burazera. I onda sam tražio i tražio tu dopisnicu mog rođaka iz Tuzle i kad sam je našao, izdvojio sam je i stavio na određeno mjesto da je izvučem... I nikad nismo to zaboravili, ni dan-danas, ni ja ni moj nećak, kako sam ga izvukao...”

“A ljubav? Eh, to je tek priča. Znači, završio sam medicinu, nisu mi se mogle želje ostvariti u Sarajevu i ja odlučim fino pasoš u ruke i… Njemačka. Odem u Heidelberg, zaposlim se, dobijem specijalizaciju ortopedije, uspješno sve završim... nakon nekog vremena otvorim svoju praksu iliti kliniku. A srce vazda u Sarajevu. I eto mene, malo, malo, u Sarajevo. Sad kad već imam specijalizaciju, odem kod kolega da se raspitam ima li za mene kakvog mjesta. Najprije kod profesora Pšorna, pa me on primi i kaže - uh, ti si dobrodošao, možeš raditi tu, možeš tamo... itd, ali ništa ne govori o tome šta oni nude. Onda odem na traumatologiju, jer i to je moje područje i tamo me primi prof. Jovo Vranić i pošteno mi kaže: ‘Možeš raditi gdje god poželiš, ali dođi malo ovamo.’ I dovede me do prozora s kojeg se vidio parking. I kaže: ‘Gdje je ono tvoj auto?’ Ja mu pokažem svog Mercedesa. A on meni: ‘E, vidiš, ono tamo je moj.’ I pokaza mi Zastavu 850. ‘Pa ti odluči.’ Sve mi je rekao...”

Nego, pitao si me za ljubav? Znaš kakva je mladost. Ja radoznao, uspješan, zaljubim se, odljubim, idem s djevojkama ko s cvijeta na cvijet. Al’ prave nema, jer da je bila, bio bih oženjen... A majka živa i boji se da se ne oženim kakvom Njemicom... I tako, dok se nije pojavila ona. A to ti je priča, baš priča.

Koja će se nastaviti u sljedećoj priči. Meni zanimljiva i vrijedna svakog slova i riječi. Vidjećete.