Ko će spavati do rora?

Šta ćemo, pitam Aleksa dok pijemo prvu subotnju kafu na dragočajskoj pumpi, šta ćemo danas? Subota je, vedro je, toplo je, ne radimo, greota je da se usvinjimo. A opet ne ide da takav dan potrošimo ubudale, držeći se zubima za vazduh i slušajući Kićine kockarske i ljubavne avanture. Šta ćemo i kako ćemo, pitam još jednom, u nadi da će njemu nešto nadoći, jer meni subotom, sem horizontale, ne dolazi ništa. I on se, mučenik, zamisli nad vedrom i toplom subotom. Mislio je sve dok Kićo nije spirio i posljednje žetone, a onda je i smislio.

Blaga tišina

U obližnjem marketu kupili smo nekoliko piva i krenuli prema Šukijevoj vikendici. Vrijedni pobratim nije ubudale trošio subotu kao nas dvojica, nego je iz podruma povadio sve što je imao i dao se u košenje povelikog dvorišta i još većeg voćnjaka. Aleks je glavu posadio u jednu, ja stomak u drugu stolicu na terasi vikendice i dali smo se u posmatranje što prirode, što Šukijevog napora. Vikendica se nalazi na jednom zaturenom dragočajskom brdu, daleko i od ljudi i od neljudi, dušu dala za subotnju plovidbu nepreglednim morima nirvane.

Kako Šuki utrne kosilicu, tako odjekne tišina. Niti se ko dere, niti ko psuje, niti ko koga doziva. Čak i Aleks, uvijek alav na čudnu muziku i polukafansku priču, ćuti. Ni njemu se ne mrda iz blage tišine. Koja, doduše, nije dugo potrajala, jer su na vikendicu banuli i ostali, ali je trajala dovoljno dugo da bi se osjetljive duše dale sanjarenju i prisjećanju. U tom trenutku sveopšte nježnosti rekao sam samome sebi, a to, evo, ponavljam da bih utvrdio gradivo: vikendica je najvažniji i najbolji “objekat” koji “subjekat” može podići za vrijeme trajanja svoga “glagola”.

U stanu i u kući – ako su i kuća i stan pošteni – sve mora biti kao pod konac. Sve na svome mjestu, sve čisto i uredno, sve zadnjeg dana stvaranja mora biti kao što je bilo prvog. I stan i kuća traže svakodnevno pretresanje paučine, pajanje ćoškova i mijenjanje zavjesa. Nikada mir, vazda rat. Tek što se sijalica u hodniku zamijeni, ode gumica na lavabou. Kako se zagletuju rupe na dimnjaku, tako se klozetska šolja začepi i to dva sata prije nego što će gosti. U stanu i u kući čovjek je uvijek zadihan, napregnut, poludivlji.

Vikendica je odmor. Ona podsjeća čovjeka na to da nije rođen da bi samo rmbačio, kičmao i natezao se sa samim sobom. Vikendica nije zlopamtilo koje hoće da ujede ukoliko joj se na vrijeme ne pretrese krov, ukoliko se ne okreči svake treće godine i ukoliko joj cijevi u januaru zamrznu. S njom je lako, jer je čovjek među nekretninama. Ona jedina ima dušu. Ne ište mnogo, a daje sve što živom čovjeku treba. Jedna soba, kujinica, kupatilo koliko da se domaćin može plahnuti nakon košenja ili kupljenja šljiva, pogolema teresa – i ništa više. Krevet može biti prababin, sto i stolice rđave i nepotklocane, frižider musav, fotelja prašnjava.

U životu sam imao dvije vikendice i nijedna nije bila moja. Na pola puta između Aljmaša i Erduta nalazi se Dalj-planina, lesno uzvišenje dugo desetak kilometara. Na sredini tog pravca, u blizini tačke sa koje se vide dva Dunava, u Ulici Bele Bartok bb, nalazila se kuća na sprat, sa dva balkona, a niže kuće, u dva reda, prema magistrali, spuštali su se voćnjak i vinograd. Pored kuće bila je garaža u kojoj je deda čuvao alat i pecarošku opremu, a pored garaže podrum u kojem su se hladili ajvari, pekmezi i vino.

Bila je to prava kuća, na sprat, sa nekoliko soba i pomoćnih objekata, ali za nas je to uvijek bila i ostala vikendica, jer na vikendicu se ide, a u kući se živi. Baka i deda su tu živjeli, nisu odatle mrdali čak ni kada su morali, ali to nije mijenjalo našu konačnu dijagnozu. Ljeti sam tamo provodio više vremena nego u svom sokaku, ali je to i dalje za mene bila vikendica – utočište i čarobni zamak u kojem su sva čuda moguća. Nijednu kuću u kojoj sam do tada i od tada živio nisam tako detaljno istraživao; zavirivao sam u sve njene ćoškove, znao sam sve njene tajne, pred njom sam s dedom vezivao udice, učio prve šahovske lekcije ili jednostavno buljio preko, u porićke ritove i u bačke ravnice.

Ta je vikendica bila moj jedini pravi dom. Deda je spavao u prizemlju, u dnevnoj sobi, na kauču koji se razvlačio i koji sam s njim u nekoliko navrata dijelio kada bi me usred konaka otresli temperatura i groznica. Unuk je spavao na spratu, u ogromnoj sobi, u krevetu koji se nalazio pored rora i to je bila strateški najvažnija tačka u vikendici. Jer kad dođe zima, kada udari minus - a minus je udarao sa obje strane - i kada se svi okupimo na feriju u Bele Bartok bb, najvažnije pitanje je bilo: ko će spavati do rora?

Druga vikendica koju imam i danas nalazi se u Dubokoj, dva ili tri kilometra prije vodopada Skakavac. To je, u stvari, lovačka kuća koju su prijatelji podigli prije nekoliko godina da bi jednom mjesečno ili jednom u dva mjeseca imali gdje da roštiljaju, da piju i da kartaju. Nalazi se u dubokoj šumi, u omalenoj kotlini, okružena strmim brdima, uz potok po kojem je ovo mjestašce i dobilo ime.

Polako i natenane

Dva noćenja su mjera, mada se sve češće zaletimo i na po jedno. U Dubokoj niti ima signala, niti ima mreže. Ko želi da sazna da li su kod kuće svi dobro, da li mali i dalje kašlje i da li je ćaća našao lijekove za pritisak, mora da se vere budibogsnama uzbrdo i da se na brisanim prostorima nada signalu. Ali, malo je takvih. Ko utekne u Duboku, utekao je i od poziva, i od poruka; i od posla, i od obaveza; i od onoga što se mora, i od onoga što nikako ne može sutra. Na vikendaji se diše sporije i živi mirnije. Ako je sve prije i poslije nje kanjon Vrbasa, onda je ona mirna i razlivena Tisa.

Biti na vikendici, rekao bi Raičković, znači biti sam sa sobom. Biti izvučen iz svijeta koji melje i koji nema milosti. Njeno je da razmaženom i umornom skine tijesne cipele i razveže zategnuti čvor kravate. Na vikendici nema briga i nema sikiracije. Sve treba polako i natenane: prvo usuti jednu rakijicu (nikako rakiju!), potom noge prebaciti na ogradu terase, zagledati se prvo u nebesa, potom u krošnje, a onda, ako je dan kao što je bio onaj kada smo nenajavljeno banuli Šukiju u goste, raspaliti vatru i čekati da prvi komadi mesa porumene…