Jedna izletnička

Ljude volim, definitivno i onako u globalu. Osim zlih, sebičnih, škrtih, primitivnih i glupih... nabralo bi se tu još gada, što rekao Andrić “i krštena i nekrštena”.

Ljude i žalim, nisam ravnodušan kad vidim one što ne mogu hodati ili su u kolicima, ili “voze” hodalicu pred sobom: zadrže mi pogled, malo i nakratko se udubim u njihovu sudbinu, stresem se, bože, kako život zna nanijeti patnje čovjeku.

Otkako mi se starost udomaćila na kosi, licu i udovima, sve više gledam djedove i bakice, ako ih snimim vitalne i njegovane, pomislim možda će i mene sudbina ovako pomilovati, ako su propali i zapušteni, vuku korak, a na licu im cijeli spektar grimasa koje svjedoče nezadovoljstvo i muku, kažem sebi “ne daj mi bože”, a ustvari ne znam na što će moja starost izaći.

Ovi redovi nastali su iz svježeg sjećanja pokupljenog sa tuzlanskog asfalta: vrijeme ovogodišnje, majsko, relacija Slatina. Uobičajeni gradski vrvež, onako malo haotičan ambijent sa puno ljudi, automobila, asfaltnog sivila, ali ima i visokih stabala i zelenila pa se lakše podnosi sva ta vreva i nered ulica.

Taman sam se ugnijezdio u jednu od bašta, okruženu lipama, kad me zove šura Emir:

“Đe si?”

Lociram mu se.

“Šta radiš?”

“Pijem kafu.”

“Hajde, popij, pa dođi, čekamo te, idemo na vikendicu.”

Ma nije prošlo ni deset minuta u njegovom sam autu, vadimo cigare, pušimo i putujemo u Gornju Tuzlu.

Otkako je Emir, a ima dobra godina, došao do komadića zemlje na jednoj uzvisini, nema takoreći dana da on, bilo toplo ili hladno, kiša ili sunce, ne ode do svoje vikendice. Iz ništa, od ništa, eno je nikla k’o bombon slatka. Svojim rukama je podigao, bog mu dao da su zlatne, a nekad povede Miru ili Seju, kad zatreba više ruku.

“Sad smo u Siminom Hanu, a vidiš tamo naprijed, to je Požarnica. Tamo su četnici bili na početku rata... dok ih jednom nismo otjerali skroz do Majevice i više se nisu vratili...”, reče mi Emir prije nego skrenusmo sa glavne ceste lijevo i počesmo se penjati uskim putem, uzak da se ne mogu dva auta mimoići, najprije je bilo dosta kuća, a onda sve manje... Kad smo se popeli na plato gdje stoji njegova vikendica, nasta samo carstvo prirode, ako ne računamo preko puta kuću Bege i Suade.

S tog platoa, gdje god oko baciš, udariš u zelena brda, kao da su nekako terasasto poredana. Nahvalih Emirovu bombon-vikendicu, on ode da raspali roštilj, a ja predah uho cvrkutu ptica i oko već pomenutim zelenim bregovima i uhvatih sebe kako pokušavam izbrojiti nijanse zelene boje, mogu ih brojiti, ali ne umijem opisati, a ima ih oh, oh, ima.

Ubrzo se okupi šaroliko društvo, krenu priča, pa pjesma, pa priča, pa pjesma, osladismo se zalogajima s roštilja, naudarasmo čašicama “živio!” “živio”… I razgovor posta još življi, a pjesma glasnija. Hoće to kad se popije.

Bistrili smo istoriju, trenutnu politiku lokalnu i globalnu, a kad me sve to malo počelo umarati, upitah Begu, domaćina na tom platou, koji se, reče mi, zove Begovina:

“Ima li gore kuća i ljudi?”

Pogledom i rukom sam pokazao na asfalt koji se blago penjao gore negdje.

“Ima nešto vikendica, ali nema ljudi. Gore na vrhu je jedna velika kuća i to je to”, reče mi Bego.

Odlučim da protegnem noge i zaputih se tim pravcem. Sa obje strane puta stoje stabla, ima mirišljavog bagrema, žbunja i cvijeća, ptičiji orkestar me prati i dodatno veseli i laki korak me vodi nepoznatim putem. Okolo, sa lijeve i desne strane svako malo vikendice, uglavnom oguljene vremenom, na jednoj piše “prodaje se”… a na samom vrhu blage uzbrdice opet plato i s desne strane bijela kućica sa svježom fasadom, strmim voćnjakom i zelenom, kao tepih, travom.

Dolje u dnu bašte, vidim, neki čovjek. Zakašljem se da ga obavijestim o svom prisustvu, on se prenu i krenu prema ogradi kod koje sam stajao.

“Dobar dan, domaćine”, vedro ga pozdravih.

“Dobar dan”, odgovori mi ljubazno.

Kažem mu da sam prvi put ovdje i da me radoznalost popela do njegove kuće. On me onda pozva da uđem, sjedosmo na zaravnjeni dio pred kućom, predstavi se imenom: Faik, ponudi me “šta ćeš popiti?”, odlučim se za pivo i evo flaša i lake priče.

To je Faikova rodna kuća, ali on već dugo živi u Gornjoj Tuzli, a ovdje dolazi skoro svaki dan, valja brinuti oko voćnjaka, a nema čega nema, eno i stabla smokve se primila i izbacila plodove smokve, sitne kao šljiva dok je još zelena.

“Odavde, pa dole niže nalazi se Požarnica. U ratu su četnici bili odmah tu pored ove kuće, dok ih nisu...”, ponovi mi onu priču Emirovu kad smo skretali iz Siminog Hana.

Pa onda krenusmo stazama Faikovog života. A vodio ga po bijelom svijetu. Od Sarajeva, gdje je počeo kao građevinac, pa sve do Libije i Iraka, gdje se nekad moglo raditi i dobro zaraditi.

Kad se rat završio, još je u Tuzli radio do penzije, djeca porasla i osamostalila se, ostali on i njegova. Ona dođe s vremena na vrijeme, a njega duša tjera skoro svaki dan.

Ima nekoliko godina otkako se zaljubio naprosto u pčele. U dnu bašte eno stoje pčelinjaci.

“Nema mi ništa draže nego uzeti pivu, otići pored pčela, gledati ih kako rade... Ja mogu tako sjediti pored njih i dva sata...”

Sijed a vitalan je Faik. I vidim, razgovor mu godi.

“Hoćemo li još po jednu?”

“Hvala ti, neću, drugi put ćemo, već sam malo popio dolje kod šure...”

“Hajde onda da ti pokažem malo kuću...”

I provede me uređenim prostorima svoje kuće.

Godila nam bliskost i posjedismo još malo.

“Nemoj da opet dođeš, a da ne navratiš”, ljubazno me isprati Faik.

I ja opet lakim korakom nizbrdo... a sunce se već primicalo zalasku. Kud ćeš ljepšeg dana!