Incident u Domu Paje-Mahmutovac

Jedan od prvih društvenih domova, svojevrsnih inkubatora za koliko-toliko kontroliran razvoj mladog čovjeka, nalazio se na Hridu. Odmah preko puta Osnovne škole 6. april. U tom domu igrao se šah, pili cockta, yupi, kafa i pivo. Popularni upravnik Ako (znam čovjeka, eno ga i danas vitalan i pravi gospodin, pozdravimo se kad se vidimo, a ja nisam siguran niti sam ga pitao je li mu Ako ime ili nadimak). U kratkim intervalima u dom su stizali za nas mlade prvi filmovi, velikim plakatima puno ranije najavljivani i mi smo jedva čekali kad ćemo se ko sardine nakrcati u neveliku salu i bez daha takoreći čekati prve kadrove. Bilo je to vrijeme kada su dominirali domaći, zvali smo ih, a i tematski jesu bili, partizanskim i strani westerni, koje smo nazivali kaubojskim.

Kaubojski su meni lično bili zanimljiviji, ali bilo je i domaćih koje smo znali gledati po nekoliko puta i nikad nam dosta. Recimo, film “Kozara”. Sjećam se, toliko bi nas događanja na platnu začarala i tako bismo upali u film da, recimo, kad neki partizanski komandant ili junak digne desnu ruku u kojoj je obično puška i vikne “Juriiiiiiš!”, a partizani nagrnu, za njima cijela sala se dere “Juriiiiiš”, kao da i mi krećemo na mrskog neprijatelja sa šljemom na glavi, a zvali ga Švabo.

Bilo je zatim u domu i muzičkih takmičenja (kao današnji talent šou), a stidljivo su se probili i dobacili do Hrida i prvi vokalno-instrumentalni sastavi sa novom muzikom uz koju se moglo i plesati.

Shvativši blagodat domova, na početku sam ih nazvao inkubatorima, ali mi se čini da je moguća paralela i sa plastenicima, vlasti su ih krenule otvarati po svim mjesnim zajednicama. Kao što voće i povrće bolje uspijevaju u plasteniku, zaštićeni od nekontrolisanih vanjskih faktora: mraza, nevremena, kiše i slično, tako se i u domovima njeguju sadržaji koji povoljno utiču na rast i razvoj mladog bića sklonjenog s ulice. Jer, znali su reći naši stari: “Kani se ulice, ulica nikad nikog nije čovjekom napravila.”

Eh, a da li je baš dom bio takva čedna oaza? Ne bi reko, ne bi reko jer... I evo sad priče meni u sjećanje urezane iz Društvenog doma Mahmutovac, otvorenog krajem šezdesetih, kada se na tom području izgradila prva i jedina zgrada. Ostalo sve bile kuće i kućerci.

Ključeve od doma, pa dakle i brigu, imao je i vodio Hamdo Šakić, stariji čovjek, krhke građe, moćnog glasa i dobre, zajebanciji sklonoj, naravi. U cantralnom dijelu domske prostorije nalazio se sto za stoni tenis, bio je blagodat za starije i jače, jer mi mlađi jedva bi dođi na red da odigramo koju partiju. Ali smo uživali u gledanju pravih, velikih mečeva najboljih igrača.

Vremenom su se domski sadržaji obogaćivali: donesene su nove igre, stol sa igračima koji fingiraju utakmicu, igraju obično četvorica - jedan par protiv drugog. Onda su došli i fliperi, šah je ionako bio stalnica, igrali su ga više i manje ostrašćeni igrači. Dom je još od početka primao ne samo omladinu, bilo je i starijih, a za starije se znalo da su meraklije, te je onda shodno njihovom ćeifu Hamdo ispod pulta punio čokanjčiće šljivom. Uveliko se pušilo, nije bilo zabrane, pa su se vrata doma često otvarala da se prostorija izluftira.

Uglavnom, atmosfera je bila sportsko-takmičarska i vesela. Bilo je, bilo sitnih čarki izazvanih nestrpljivošću: “Sad sam ja na redu... nisi, ja sam prije došo...”, pa onda jači gurne slabijeg “ma mrš, jebem li ti...” I ovaj se pokunjen povuče. Ali, većih incidenata nije bilo. Veselo, bučno, znalo se i zapjevati. Ali, jednom...

Dogodila se igranka. Inače, domovi su manje više bili u znaku muškog svijeta. Rijetko su ih pionirke i omladinke pohodile. Osim kad je igranka. Jer, podrazumijeva parove. Pa se te večeri skupilo i mlado i staro, muzika se puštala s gramofona, a u prostoriji igla više nije mogla stati. Jedno na drugom takoreći. Da se kasnije može reći: “Jooj, ja sinoć bio na igranki.” Glavni akteri incidenta koji slijedi odavno su mrtvi, ali ne ide zbog porodica im da ih imenujem pravim imenima pa ću se poslužiti lažnim. A ostalo... sve je istina.

Ramiz i Hamo pripadali su porodicama jedan sa tri, a drugi četiri brata. Bili uvaženi i može se reći strah izazivali ako se ne daj bože naljute. Nisi im smio protivrječiti. Nagle su naravi i hoće udariti za najmanju sitnicu. Takav su imali odnos prema drugima. A međusobno?

Pa, nisu jedan drugom na put stali nikad do te večeri. Na igranki. Zapeli oko rijetke stolice za jednim stolom (inače, prostorija se u skladu sa zahtjevima sadržaja te večeri oslobodila i teniskog i većine ostalih stolova), odakle se moglo pratiti sve što se događa u prostoriji. Pa krenula čarka, ko je prije došao, ko je važniji... riječ po riječ do uvreda i psovki. Pa na kraju Ramiz zapjenušan od bijesa kaže: “Haj izađi napolje!”

Zna se šta to znači. Tuča. Zaboravila se na par minuta (toliko trajao boks-meč, kao u ringu) igranka, okupila se publika da vidi, a imala je šta i vidjeti, Hamo pogodio aperkatom Ramiza pod bradu i ovaj se prostro koliko je dug i širok. Bitka završena. Publika se vratila u dom, Ramiz pokunjeno otišao u jednom, a Hamo, srećom, u drugom pravcu. Jer, domalo, eto Ramiza sa braćom, najstariji drži u ruci i vitla nožem, s vrata viče: “Gdje si, Hamooo?” Zamuknu sala, zavlada strah.

“Svi napolje!”, zadera se opet najstariji.

I zaglavinjaše svi... a Hame, srećom, ne bi. Jer, da je bio, sutradan bi se pričalo i novine bi sigurno pisale o zločinu na Mahmutovcu. Ovako... ništa. Igranka se prekinula, kome je poslije svega do pjesme i igre?

Bijes prenoćio u glavnim likovima, prošlo još neko vrijeme, Ramiz i Hamo se pomirili i nikad se više braća nisu zakačila.

A Dom? Nastavio svojim ustaljenim ritmom na radost stanovnika Mjesne zajednice Paje-Mahmutovac.