Fragmenti iz života mog prijatelja Željka
Neizbježno odijelo, sa stilom izabrane boje košulje i kravate, markantan stas i glas koji su me podsjećali na Clinta Eastwooda. Držao se nekako uzvišeno, bio škrt na riječima i osmijehu. Volio se aforistički izražavati, kratkim efektnim rečenicama. Bio zaljubljen u novinarstvo, posebno ga privlačile i sam je najviše uživao u pisanju reportaža. Volio je čitati Zuku Džumhura, zbog njegovih reportaža kupovao nedjeljnu Politiku, kad god i gdje god je bila prilika odavao poštu tragično preminulom, a nedvojbeno jednom od najvećih reportera Tihomiru Lešiću, a ipak od svih njih najviše volio i cijenio Miljenka Smoju. Zbog njega je, opet, kupovao nedjeljnu Slobodnu Dalmaciju, u kojoj bi se Smoje obično razbaškario sa svojim duhovitim čakavskim reportažama na dvije strane.
Znao je upamtiti i citirati cijele pasuse Smojinih što opservacija, što dijaloga i za njega je Smoje bio u reportaži ono što su dalmatinske klape u glazbi.
Kako se samo sretan vratio iz Splita, u koji je poslije rata otputovao da napravi intervju sa Smojinom udovicom Lepom. Očarala ga je i ta vitalna žena, ali mislim da je on bio sretan utoliko što je proveo neko vrijeme sa bićem koje je bilo najbliže Smoji. To je bila supruga Lepa koju Smoje nikad u svojim reportažama nije nazvao imenom, uvijek je bila Ona.
A konteksti su obično bili vrckavi, kao i manje-više cijeli Smojin opus.
Sjećam se neobičnih okolnosti u kojima sam se upoznao sa Željkom Rodićem, a o njemu pišem ovu priču.
Bilo jednom jedno jutro, godina 1975. Krenuli on i ja na posao, ušli u lift, a ja raspoložen kakav je normalno čovjek od dvadesetak godina, student, a već novinar, nije šala, Oslobođenja, ljubazno pozdravim i kažem: “Dobro jutro”. On me presiječe ozbiljnim pogledom i upita:
“A po čemu je za tebe dobro ovo jutro”?
U nelagodi tražim neku riječ, nisam spreman na ovakvu reakciju, ali ne skidam osmijeh sa lica. On mi pomaže: “Možda za tebe jeste dobro jutro, ali ne mora biti i za mene, zar ne”?
Klimnem glavom. Što jest - jest. Kako će njemu biti dobra jutra kad je (kasnije sam saznao) bio pod suspenzijom. Kaznila ga svemoguća Partija jer mu se omaklo…
Do tada, dakle, do prije suspenzije, Željko je imao status o kojem većina novinara sanja: slobodan reporter, posebno spreman za ljetnu sezonu tokom koje je obilazio jadranska mjesta, turizam o trošku redakcije. I šta mu bi, da l’ zbog opijenosti morskom ljepotom, tek zaspala autocenzura u novinaru Rodću I… Iskren kakav je bio, a bogami i ostao, sretne negdje na Makarskoj rivijeri porodicu Bendekovih iz (tadašnje) Čehoslovačke. Pa ga oni u čudu pitaju kako to da je u Jugoslaviji ove godine sve toliko skuplje nego prošle (a bilo je vrijeme inflacije), i mlijeko i hljeb i kafa, a kod njih već deset godina iste cijene? On to zapiše, novina objavi i… evo čuvara čudoređa koji tekst čitaju na svoj način. Šta su to poručili, a novinar prenio, Bendekovi? Da je stanje u Čehoslovačkoj bolje nego u Jugoslaviji, čekajte, molim vas, nije li to veličanje jedne od zemalja Varšavskog pakta?
Velika se prašina digla, partijski funkcioneri sjeli, zamjerili i osudili pisanje novinara Rodića, a urednici donijeli odluku, kazna - suspenzija za novinara Rodića, ali i nadređenog mu urednika Fahru Memića, koji nije bio dovoljno budan pa mu promakao takav subverzivni tekst.
Nije bilo lako Željku tih mjeseci, ali drčan i ponosan kakav je bio, takav je i ostao. Prezirao je plitkost i primitivizam, stoga birao društvo njemu ravno. A imao manire pravog gospodina. Da, bio je donekle i hedonista, uživao u ponudama života, kafani, ženama i, kako rekoh, reportažama.
Mogu reći da je bio jedan od mojih rijetkih prijatelja među novinarima. Stoga sam ga i upoznao sa mojim pravim jaranima, tipičnim predstavnicima sarajevske mahale o kojoj je Željko malo znao. Rado se družio s nama, a i mi smo ga prihvatili. Ah da, bio je pomalo i svojeglav, pa i isključiv. Pokušavao uzaludan posao, da mijenja one koji su mu dragi. Sina Dadu, nježno i meko biće, u vrijeme rane mladosti znao naružiti, mislio da on već tada mora da bude kao tata: drčan i prkosan. I nikako mu se nije dopadao taj Dadin bojažljiv, njemu se činio nesiguran gard tog mladog bića. A taj njegov Dado ode u vrijeme rata i studija u Južnoafričku Republiku i postane biznismen kakav tata nikad ni u snu nije mogao zamisliti.
Osim što se lijepo oblačio, Željko Rodić bio je strastveni sportista, jedno vrijeme takmičar u reliju, a imao je i određeno muzičko obrazovanje. Znao je, ali rijetko je htio zapjevati.
Poslijeratni život Željka Rodića sveo se na uzak krug prijatelja, obaveznu kafanu, u traganju za ljubavlju promijenio je puno žena, a konačno našao jednu s kojom je ostao do kraja i da… pisanje je ostala njegova strast. I bio ponosan na svog Dadu koji nije u svom dobru koje ga je snašlo zaboravio na svog oca.
Kada smo se zadnji put sreli, nije to više bio onaj besprijekorni Željko. Ležernost je zamijenila pedanteriju, a umjesto u otmjene kutke koje smo nekada birali i posjećivali, odlazio je u skromne kafane sa stalnom postavom ocvalih gostiju kakav je i sam bio. Jeftinija travarica, alkoholna injekcija koja zna pomoći ljudima u časovima melankolije i nezadovoljstva.
Otišli smo u Velež, tamo se ispozdravljao sa starom rajom, sjeli za jedan prazan stol i naručili travarice i malo meze. Bio je skoro pa euforično raspoložen. A zamislite zašto?
Slutio, valjda, kraj života i otišao da se pobrine za grobno mjesto. Primio ga stari znanac, direktor pokopnog društva. Pa sjeli i uz piće dogovorili…
“Znaš, ja nisam neko vrijeme plaćao članarinu i otišao sam da pitam ima li kakvo mjesto… Direktor pozvao sekretaricu, ona mu donijela mapu groblja i heeej, dobio sam najbolje mjesto! Ma ni sanjao nisam.”
Veselo smo nazdravili, a Željko je bio sretan kao da je dobio ponovo mjesto slobodnog reportera ili kakav novi stan.
Koji mjesec kasnije je umro.
