Eh, ta ljubav

Esma mi ispala kao ponornica. Bila, odjednom nestala, skoro je i zaboravio… kad, evo je opet. Više od trideset godina minulo, svašta se i oko nas i s nama i u nama izdogađalo, a znate kako biva sa dragim osobama: džaba vrijeme prolazi mjereno satom i kalendarom, kad ih i kad god ih vidite, kao da ste maloprije bili skupa i kao da od zadnjeg susreta nije prošlo ni pet minuta, a prošlo trideset i više godina. Čudi se duša razumu, pa kaže iskreno:

“Joj, k’o da smo maloprije bili zajedno”.

Ona bronzana statua s kojom sam poredio Esmu, malo je razmekšana, lice dobilo jedva primjetne bore ispod očiju, ali da je lijepa još uvijek, ooo… itekako lijepa jeste. Kao Gracia izašla ispod kista impresionista, sa velikim šeširom u raskošnoj haljini: usne stalno u poziciji nekakve napućenosti kao da će sad pa sad da poljube.

Izgrlismo se, izljubismo, počastismo komplimentima: “Draga Esma, pa ti si ljepša nego što si ikada bila”...

“A ti… ti si moj vječiti dječak”, nije mi ostala dužna.

Nismo se uspjeli složiti oko mjesta našeg posljednjeg druženja. Ja sam se sjetio starih Daira na Baščaršiji, sjedili smo ona, dvojica mojih prijatelja i ja, a preko puta bili su neki momci, izazivačka skupina, nešto su dobacivali i malo je falilo da sve izađe na tuču.

“Ah, sjećam se ja te noći, ali još jednom si me odveo na Bistrik, penjali smo se onom kaldrmom… I mislim da je to naše posljednje druženje.”

Bilo kako bilo, trideset punih godina prošlo. Pa gdje bi, draga Esma?

“Eh, moj Toni, šta sam ti ja sve preživjela. A sama sam uglavnom bila kriva. Žensko srce - ludo srce. Bolje da ti ne pričam.”

Nije bila spremna odmah, ali meni je svejedno bilo ugodno sjećati se kratke epizode u kojoj su se naši studentski životi dotaknuli. Nostalgija je prelakirala likove kolega kojih smo se poimenice sjetili i svi su odjednom postali dragi, slatki i bliski. Tako to i inače vrijeme uglavnom čini sa uspomenama, reducira ih na one ljepše, a i njih zna još uljepšati.

“Koliko se ja sjećam… a o sebi mogu sa sigurnošću tvrditi, svi smo upisali književnost iz čiste ljubavi i znaš kako smo maštali o našim budućim đacima i školama gdje ćemo predavati naš predmet. A, eto, meni se ne dade, ja sam završila priču u sasvim drugom svijetu: brojke, matematika, računovodstvo… Kad me on pozvao u svoj provincijski gradić da tamo nastavimo živjeti kao bračni par, ma sekunde nisam razmišljala. Prihvatila sam. I otišla sa čovjekom kojeg takoreći nisam ni upoznala. Zaljubljena. I znaš kako je to, sve što je na njemu najljepše je, sve što kaže, najpametnije je.

Moji su me osuđivali i trebale su godine da prođu, naš sin je već pošao u školu kada je prvi put vidio i upoznao moje. Ne mogu sad reći da sam se pokajala odmah… o ne, bilo je lijepo kao u bajci nekoliko godina. Otvorio je videoteku, to je neko vrijeme bio prilično unosan posao, pa onda je ušao u građevinski biznis. E, tu sam se i ja uključila i brzo i dobro, dobro naučila kako se dolazi do posla, kako se bori sa konkurencijom. On je uvijek bio sklon čašici, ali ja tome nisam pridavala neku pažnju. I sama sam ga dočekivala sa rakijom i mezom dok nisam shvatila da živim sa notornim alkoholičarem. Trebale su mi dvije-tri godine da to shvatim, a sad kad bi me neko udružio sa takvim čovjekom a da ga ne volim, ma ne bi mi trebalo sedam dana da otkrijem alkoholičara. E, to ti je, moj Toni, tako kad gledaš nekog kroz naočale zaljubljenosti i ljubavi.

Možda sam trebala otići od njega davno, ali znaš kako je, ja sam, prije svega, odgojena u patrijarhalnom duhu, pa onda mala sredina, provincija u kojoj ti nad svakim postupkom lebdi pitanje: šta će drugi reći? Ništa, odlučila sam da preuzmem sve u svoje ruke: i poslove i podizanje djeteta i brigu oko tog sebičnog govneta kakav je bio moj muž. Bio je dva puta na odvikavanju, ali ništa od toga: čim se vrati, samo gleda kad će flašu staviti na gubicu. Srećom, vazda sam imala dovoljno posla pa ga nisam morala gledati. On je doslovno uništavao sebe, nije on volio ni sebe takvog, a kako će onda voljeti bilo koga drugog. Užas je to. Biti žena notornog alkoholičara… joj, koji je to pakao. Rakija, cigara, rakija, cigara… I odoše pluća, ode jetra. Nije dočekao ni šezdeset. Kad je bio pred sami kraj života, otišla sam da ga vidim, ostala u bolničkom krevetu sjena od čovjeka. Bio je i sin sa njim. Jedva je riječi istiskivao iz sebe. Gledala sam ga i, bože mi oprosti, nikakve emocije nije bilo u meni. Klimnula sam mu samo glavom kad sam krenula, otišla i nisam se htjela više ni okrenuti da ga vidim. I to je bila posljednja slika iz mog bračnog života.”

Koliko je Esma bila lakomislena onomad kad je potrčala u, mogu reći, promašeni život, toliko je postala mudra i odgovorna kao majka i radnica. Sin joj završio elektrotehnički fakultet, već petu godinu živi u Švedskoj, a ona dočekala redovnu penziju.

Uživa u susretima sa sinom, nadoknađuje propuštene lekcije sa studija: čita kao da se sprema za neki od ispita iz književnosti.

I još, ona kaže najvažnije, našla je utočište u vjeri.

Zahvaljuje Stvoritelju što joj je dao snage da sve prebrodi i moli za zdravlje i sreću, svoju i svojih najdražih.

I bira, oprezno i s distancom i rezervom one s kojima će se družiti.

A još je uvijek takva da može birati.