Dvije u jednoj

Ponekad joj povjerim koja mi se ideja vrti po glavi. Prije nego što počnem pisati, ionako ja to slažem i preslagujem i držim se jedne teme. Ovoga puta sastale su se dvije ideje, dvije uspomene i dok smo jednog predvečerja šetali sukošanskom rivom, kažem joj:

“Imam dvije priče u glavi, ne znam koju bih prvo.”

Iskazala je potrebnu mrvicu radoznalosti.

“Koje priče?”

“Pa jednu sam već najavio u prošloj o Đurinom pozorištu.”

Bila je i ona. Pita me:

“Pa zar nisi sve napisao”?

“Jesam o Đuri i pozorištu… ali vidi, kad smo ono išli Zvonimirovom ulicom, koja se nekad zvala Ulica socijalističke revolucije, meni su bljesnule uspomene na kafić Apolo. Nalazio se na samom početku te ulice, važio za prestižno mjesto gdje se okupljala onovremena zagrebačka elita. Sve bila mladost. E, to mjesto je bilo i jedno od omiljenih stjecišta sarajevskih džeparoša koji su te 1970. godine nahrupili u Zagreb…”

“Jooj više ti i tvoji džeparoši... pa zar više nije dosta?”

“Ma jeste, ali šta ću kad sam rastao i među njima. Da sam odrastao ovdje, pisao bih i ne bi mi nikada zafalilo tema o ribarima i težacima, da sam mladost proveo u Silicijskoj dolini… pisao bih o čudima tehnologije kojima niti se mogu načuditi niti razumjeti ih…”

“Ma daaaaj… a koja je druga tema?”

“Jeff Bezos i ja.”

Pa sam joj ispričao što želim napisati, ona se složila: “Eto, piši o tome”. Ok, pisaću, ali ipak, haj’mo mi malo do Apola, mog varljivog sjećanja (jer bilo je to ipak davno, davno) i jedne neobične misli koja je opet plod, kako bi u književnosti rekli, Litentie poetice.

U Apolo sam dolazio isključivo kad me Brko džeparoš i moj prijatelj iz djetinjstva tamo dovodio. Sad u glavi nabrajam, došao sam do devet imena džeparoša koji su u to vrijeme operirali po zagrebačkim štajgovima (mjesto koje podrazumijeva gužvu i povoljne uslove za džepnu krađu), osam ih je umrlo, uglavnom u sukobima i to od noža ili pištolja. Deveti živi na periferiji Sarajeva u apsolutnoj anonimnosti. Pa sam svjedočio razmetljivim proslavama uspješnih dana kad su hvalisavo vadili ukradene topove para, pili viski, grlili se, svađali i ponekad potukli. I te slike su mi prošle kroz glavu kada sam krenuo Zvonimirovom ulicom u kojoj od Apola odavno nema traga. Koliko su samo žrtava ti sarajevski džeparoši ojadili, koliko im nevolje i tuge donijeli.

A vidi sad: poslije toliko godina (pomišljam na karmu) iz Sarajeva došao Đuro i donio im radost, smijeh i bezbrigu.

A sad Jeff Bezos. Bilo na portalima kako je ploveći sa svojom jahtom i klikom došao blizu ostrvceta na Lastovu, Mrčara se zove, pa kako mu se izdaleka dopalo, poslao svoje emisare da rezervišu stol za večeru. U tamošnjem jedinom restoranu kojeg drži Splićanin Krešo. On ih odbio jer se nisu pravovremeno najavili. Piće može, hrane nema, bili svejedno i Bezos nahvalio to ostrvce i restoran.

A prije, pa ima jedno petnaestak godina, dogodilo se da i ja dođem sa Slovencem Rudijem blizu Mrčare. On me poslao da pitam možemo li večerati i da pitam imaju li možda janjetinu? Dosadile mu bile ribe svaki dan. I ja otplivam od naše jedrilice, Rudi je već spustio sidro, do restorana, običan samo egzotičan u takvoj okolini.

I upoznam Krešu. Malo popričam i raspitam se za janjetinu.

“Ima, ali moram najprije janje ubiti… a eno ih gore na vrhu ostrva. Do večeri može janjetina ispod sača.”

I uveče upoznamo neka nova lica, čista boemština sjedi za stolovima i budemo pogošćeni… I onda ostanemo tri dana i tri noći i Krešo nam svaki dan spremao što smo poželjeli.

Eto, dragi moj Jeffe milijarderu, džaba ti bilo tvoje bogatstvo, ja dobih kod Kreše ono što ti nisi.

A mogao bih još pisati o tome kako su se ispleli divni ljudski odnosi na Mrčari između nas Robinzona, Kreše i njegovog boemskog društva, ali pretjeraću sa karakterima.

Zlobnici bi rekli i sa lažima. A kunem se, bilo je tako.