Crni okean

Ponekad svom Mahi unaprijed kažem o čemu ću pisati, pa on onda ima vremena za promišljanje o svojoj ilustraciji. A inače se čujemo gotovo svakodnevno, dijeleći uglavnom trivijalne sadržaje, šta se jelo, šta se pilo, koga smo sreli. I ne može bez spominjanja nekog od domaćih ili bjelosvjetskih zlotvora kojem, u nemoći, i ne možemo ništa drugo do da mu nešto opsujemo. Znam se ne zaustaviti do zadnjeg mu koljena.

A neki dan me zove Maho i kaže: “Joj, Toni, što si navalio sa ovim crnim temama, te bolest, te smrt… nemoj, bolan, tako se sluti, ne daj bože… nađi nešto veselo, tuge i strahova je ionako previše… Evo, ja ću se potruditi, pa ti dati nekoliko vedrih tema…”

Pa prošlo, eto, nekoliko dana, a od Mahinog obećanja ništa. Biće, zaboravio na obećanje ili ni on se nije sjetio.

I ja šta ću, kud ću, priču valja napisati, a otkako sam uronio u neko crnilo, nikako da izađem. Tijelo, tijelo je krivo. Te boli stomak, pa glava… pa nesanica po cijelu noć, jutrom tek zaspem, pa se težak, nevoljan, popodne probudim. Uprla starost da me lomi, vidim joj znake i na licu i na ruci, a i duša mi nekako umorna, bezvoljna.

A ništa gori nisam od svoje generacije, čiji ostaci žive u raznim gradovima. Navikli se da ponekad raportiramo jedni drugima. Malo sjećanja i slatkih uspomena, pa onda malo i gorkog začina kojem je ime život naš sadašnji. Trunčice optimizma nastojimo unijeti rečenicama koje variramo u kombinacijama riječi, a sve su u stilu: “Draga moja, dragi moj”, kažem ja njima, “neka nas, valjda će nam sudbina nakloniti još kakav susret, druženje u našem Sarajevu”.

Grad je izvor naših života, grad je kofer pun naših najljepših uspomena i zato jedva čekamo i nadamo se da ćemo uskladiti naše dane godišnjih odmora i doći iz naših novih destinacija u Americi, Norveškoj, Njemačkoj… da dijelimo trenutke sreće zbog susreta.

“Ali, Toni, najvažnije je da…”, kaže ona ili on meni gotovo u stereotipnoj formulaciji “...samo da se na patimo i padnemo nekome na brigu.”

Od pomisli na smrt koja nas svako malo obavještava o svojoj neminovnosti odnoseći naše savremenike, “a prije dva dana sam pričao s njom…”, “nije mi ništa rekao da ga boli”, “kad smo bili zadnji put zajedno, izgledao mi tako dobro…”, od te pomisli jedino je teža ona druga koja zna biti prethodnica u najgorem izdanju… kad otkaže tijelo pa nepomičan ležiš, ili glava, pa više ne prepoznaješ ni svoje najdraže i najbliže.

Zato mi valjda svako malo u sjećanje dođe profesor Peter, alzhajmerovac o kom sam brinuo neko vrijeme u njegovoj kući u Semeringu. A zanimljivo, kako god mi taj čovjek, zarobljen u vlastitom mraku i povremenim lucida intervale izronjenim iz njegove prošlosti padne na pamet, uvijek mi se najprije jave bajkovite slike… Kućica okružena gorostasnim četinarima, terasa oivičena cvijećem nad kojim za vedrih i toplih dana “zuje zlaćane pčele”… I onda ja tako sjedim i gledam u tu božansku ljepotu prirode i svako malo pažnju mi preuzme čas cvijet, čas grana bora, čas vjeverica… a uveče, kad tama zavlada iz dubine šume koja nas okružuje, začuje se glas sove: “Huuu huhhuuu, Huuu huhuuu”. Ponekad mi ne da da zaspim, ali slatka je to nesanica kad ušuškan u topli jorgan čuješ i zamišljaš noćni život oko tebe, a sova ti govori da ga ima.

A moj Peter, koji je ujutro ustao ćutljiv i mrzovoljan, sjedne na svoje mjesto, čeka kafu koju mu kuham i šuti i šuti i pogled mu je uplašen kao u zvijeri zarobljenoj u nekoj zamci. Pa ga onda prenem iz njegove tišine i tame: “Peter, haj’mo, vrijeme je da se obučeš”.

On ustane, uzima majicu koju sam mu pripremio i k’o za inat uvijek krene naopako da je oblači.

“Peter, ne tako, dozvoli da ti pomognem.”

Mrzovoljno me gleda, aaaaa ne, probaće on sam još jednom. I opet naopako.

“Peter, ne tako…”

I onda popusti, navučem mu majicu, pantalone nekako sam uspije savladati, ne uvijek iz prve, a sa cipelama je tek muka.

I kad je konačno spreman, još se neko vrijeme vrti: čas u sobu, čas na terasu, po ne znam koliko puta provjerava gdje mu je novčanik, gdje cigarete i upaljač i onda se konačno uvuče u onu svoju jaknu i krene niz baštu prema ulici i svojim uobičajenim dnevnim destinacijama. Onako sitne građe ubrzo se, udaljavajući, pretvori u tačku. A meni nekako i žao i drago: žao što je u takvom tužnom, usamljenom stanju, a drago jer me ostavio na miru sa mojim mislima i opisanom prirodom.

Imao je još toliko očuvanu memoriju da je znao tačno otići do tri mjesta, kafane i dva hotela i vođen neugaslom iskricom u mozgu zaduženom za orijentaciju vraćao se s mrakom obično kući. Druga iskrica bi se ponekad upalila kada bih dirnuo arhiv melodija i pjesama iz njegove poglavito mladosti. Onda bi znao čak uzeti gitaru i odsvirati tonove iz hitova Rolling Stonesa, Toma Jonesa… Ko bi rekao da njegov inače oštar i svadljiv glas posjeduje i muzikalnost, pa čak i milinu kad zapjeva neku od francuskih šansona?

Mislim da se tada, ali to je bilo zaista rijetko, znao i nasmijati i zdravi zubi, koji bi bljesnuli ispod raširenih usana, brisali su očaj koji je uredno stanovao i nije se micao s njegovog lica.

I meni se tada činilo da sam uspio uraditi važnu stvar, jer nije lako takvom čovjeku donijeti osmijeh na lice.

Onda je on osjetio umor i u nekakvom veselju bi se rastajali.

Taj Peter bio je, inače, odavno usamljen čovjek. Bio je mlad kad je izgubio sina jedinca, rastao se sa prvom ženom, a kad ga je bolest načela, dobio je skrbnika (nije ga mogao inače smisliti) prijatelja iz mladosti Gerharda, a tu je bila i psihoterapeutkinja Barbara. Dolazila je dva puta sedmično, Peter je u nju gledao kao što dijete gleda majku ili prvačić učiteljicu. Slušao ju je bespogovorno i nastojao da ugodi njenim prijedlozima.

“Peter, sad idemo u šetnju”, rekla bi Barbara nakon što su popili kafu i on bi radosno i poslušno skočio.

Petera sam posljednju put vidio prije da l’ dvije, da l’ tri godine, ali saznao sam za njegovu sudbinu od Janeza, Mariborčanina, koji ga je nastavljao čuvati i brinuti o njemu poslije mene.

Šta ću, opet slijedi jedna tužna priča.