Čekajući Nećka

Za njega ne mogu reći, ali ja – budi bog sa mnom. Nikakvog reda ni rasporeda, nego onako po osjećaju i željama. Evo, naprimjer, nešto mi se čita, ja knjigu u ruke i nema me, nekad zajmim uveče pa po cijelu noć, nekad po danu pa po cijeli dan, ali nema me za ovaj svijet. Nekad opet izađem pa po cijelu noć haraja-taraja, ujutro se vratim k’o neki bekrija, a davno se bekrijanje trebalo završiti u mom životu. Jer, evo, sedamdeset samo što nisam napunio. Koliko mi nekad ne treba i koliko bježim i od društva i od razgovora, toliko mi, eto, nekad treba pa odoh ga tražiti.

A kad mi zatreba razgovor, tražim meni drage sagovornike. Prorjeđujemo se, ali nas još ima. Čuvari uspomena, neki u Sarajevu, a neki rasuti po svijetu.

Jedan od mojih dragih, a i on tvrdi: “Joj, Toni, hvala bogu da te imam”, Nedžad Alihodžić Nećko, mangup, boem, iz srca grada, stan mu bio odmah do Tržnice, zove me u okviru priprema za putovanje u Sarajevo. Zajedničko. Dođe po mene čak iz Belgije, sjednem u njegov auto i “reci Dili da ću te isto tako čitavog vratiti na adresu s koje smo krenuli”.

Veseli se putovanju i promociji svoje nove knjige. Pa mi kaže:

“Joj, Toni, ja sam hronično bolestan. I to znaš od čega? Od nostalgije i želje za rajom. Našom, sarajevskom rajom… I zato ti ne mogu opisati koliko se radujem što idemo zajedno i što ćemo se družiti…”

A ja, opet, kako sam nekako često u prilici da zadovoljim svoju želju za susretom sa gradom i mnogo dragih ljudi koje potražim i nađem, nemam tu vrtu uzbuđenja. Ta zar nisam, evo prošao tek mjesec, bio u Sarajevu. I znam da će mnogi od susreta izgledati ovako:

“Ooooo, Toni, kad si ti došao?”

“Sinoć.”

“Koliko ostaješ?”

“Ne znam, možda ovu sedmicu.”

“Kako si? Šta ima novo?”

“Dobro, ništa posebno.” (A vazda ima, ali ne možeš odmah iz prve početi nabrajati.)

“Kako su tvoji? Žena, mala?” (Čuj, mala, a ona već tri banke napunila.)

“Dobro su… rade…”

“Haj’, sjedi. Hoćemo li po jednu? Nećko, daj nam jedan… Toni, za šta si ti? Za šljiiivu, jabuku ili lozu?”

Obično izaberem šljiiivu.

“Daj nam po bokalić, meni jabuku, Toniju šljiiivu. (Ima neko vrijeme, moji čaršijski jarani se odrekli šljive u korist jabuke, kažu bolje miriše i paše.)

Onda se još malo dogovaramo oko meze. I krenemo. Kako kad. Uglavnom prebiremo najprije po svježim novostima, ima tu politike, sporta, čaršijskog trača… a onda, kad se alkohol razlije po krvotoku, kad se dogode poznate promjene u mozgu i duši, e onda eto nam uspomena i nostalgije. Eto nam mrtvih, evo slika Sarajeva koje živi samo u našim uspomenama… svakako na nijansiran, različit način, jer svako ima svoju originalnu kinoteku, ali u suštini sve su to zajednički, samo naši, dragi i prepoznatljivi filmovi.

Bilo ovo, bilo ono, bilo ovdje, bilo ondje.

I traje to druženje sa mojim jaranima, donijeće Nećko još koji bokal… vrijeme će neosjetno i brzo proći i… obično je ponoć blizu kad izlazimo iz neke od naših omiljenih kafana. Pa kud koji, svako svojoj kući.

A meni se ne ide.

Pa krenem poznatim putem, kroz Sarače, pa naniže smjerom koji je zauzimao nekadašnji sarajevski Korzo (od Slatkog ćošeta pa do Parkuše). Idem, nošen željom da se sjećam. I kako koji korak i kako koja radnja (a promijenilo se, promijenilo dosta toga), u meni se stare slike bude. Pa malo zviždućem, malo pjevušim… a kad dođem do Parkuše, zavijem lijevo pa drugim, opet znanim putem prema Pozorištu i opet ka starim slikama, koje probuđene naviru, sve jedna drugu sustiže… I odjednom, a hoće alkohol da i tako zavara, osjećam nekadašnju snagu, volju i raspoloženje. Tolike godine prošle, a ja evo, opet svojim starim stazama hodim i baš kao u filmu: imam slike, događaje, scenografiju i čak muzičku podlogu… jer, svako malo ide neki refren stare pjesme.

Tako se obavezno bar jednom, ritualno, podružim sa svojim gradom.

Kad mi se to znalo događati u mladosti, nije bilo šanse da na tim poznatim koordinatama ne susretnem nekog sebi sličnog boema, bekriju… vraćali se iz naših kafića i diskaća rasutih po ulicama. Sada znam, nema šansi. Ima mladosti, nekih novih dječaka i djevojčica, bezbrižni, živahni cvrkuću, nose svoje radosti i brige… koraci im poskočni, glasovi vedri, smijeh glasan. I tada se nekako i u meni budi svijest o prolaznosti i žal za vremenima kada sam i ja kao i oni… eh, pusta mladosti!

Moj Nećko samo što nije došao po mene.

Ponavlja mi stalno, kao da ja ne znam: “Jooj, Toni, ima da napravimo dernek”.

A ako bude na tom našem putu nešto posebno zanimljivo, eto meni nove priče.