Bracina priča
Sa Bracom Magašem nikad i nigdje ne može biti dosadno. Zato jer će uvijek odnekud iz zajedničke prošlosti izvući neki lik i ispričati neobičnu priču o njemu. Tako je bilo i ovoga puta.
Nedžad Alihodžić, Bracin drug iz djetinjstva, na svom nostalgično-euforičnom putu iz Belgije u Sarajevo, pa ćemo onda u Suboticu, poželio da vidi i Bracu. Malo imamo vremena, a puno želja, znamo da nećemo vidjeti sve one koje smo namjerili, ali hajde da se ravnamo prema prioritetima.
Dogovorimo sastanak uveče u Vatri. Popularni, fini kutak nadomak kultne sarajevske Vječne vatre, otud ime i tom kafiću. Ušli smo u razmaku od nekoliko minuta, najprije je Nećko (tako mnogi, pa i ja zovem Nedžada) potražio prazan stol, a ja sam u trenutku ugledao starog znanca sa Čaršije, mirnog i osobenog čovjeka Enu, pa sam kratko prisjeo.
Utom, evo nam Brace, u trenerci i sportskoj jakni, kao i uvijek prilično uzdržan. Mislim, nema kod njega širokih gesti, velikih riječi koje upotrijebimo kad hoćemo izraziti oduševljenje, nego samo diskretan osmijeh, pružena ruka i: “Zdravo”. Nećko, za razliku od Brace sklon euforiji, krenu odmah sa uspomenama iz djetinjstva i mladosti, kojih je pun i ovaj potez od Tržnice do mjesta gdje sjedosmo.
O Braci bih mogao pisati i napisati sijaset priča, ali hajde da ga približim jednom neobičnom rečenicom koja, po meni, u dobroj mjeri odražava njegov život. On je, dakle, čovjek koji je kao malo ko, ustvari, niko koga upoznah za ovo svog života, ponekad filmskom brzinom prolazio kroz faze imati, pa nemati i obrnuto. Tonuo pa izronio, a teško ćeš kod njega opaziti u kojoj je fazi. Naučio stoički u svom neobičnom životu da se nosi sa manje-više svim situacijama.
Kako ovakvi susreti ne mogu bez uspomena, krenuli smo svi, njih dvojica više jer ih i veže više zajedničkog života, ja tu i tamo, da se prisjećamo naših dragih i manje dragih sugrađana, mogu reći većina je na grobljima, dobar dio po svijetu razasut, a ima ih i koji su ostali u Sarajevu.
“Krenem ja 1980. godine u vojsku”, poče svoju zanimljivu priču Braco. “Iznenada mi došao poziv da u ponedjeljak moram biti u kasarni u Knjaževcu. Odgađao sam dok sam mogao, ali valjda sam bio na granici, pa mi poslalo poziv hitno. E, sad, nije problem to što trebam u vojsku, nisam iznenađen, nego nemam para, a jedan poznati sportista (ime ću zatajiti, mislim da nije red da ga u ovom kontekstu navodim, inače poznat, omiljen čovjek, a odavno nije među živima) duguje mi 10.000 maraka. Zovnem ga i kažem da trebam pare, on se bogami odazove i donese mi tu lovu… Veliki je to novac, možeš misliti onda 10.000, sjećam se kad sam došao u vojsku pa ono počastim cijelu kafanu, a to nešto beznačajno u odnosu na cifru koju imam. Obezbijeđen za cijeli vojni rok, mogu trošiti i trošiti, a sve ne potrošiti, tako je to nekako bilo. E, kad sam došao u jedinicu, odmah me izaberu za četnog evidentičara i daju mi mogućnost da pronađem nekoga ko će mi biti pomoćnik, zamjenik… Prođem kroz kartoteku naše jedinice i spazim ime Muhidin Hodžić. On je negdje s Bistrika, sjećaš li ga se ti, Toni?”
Napregnuh memoriju, ali na kraju slegoh ramenima: “Ne sjećam, Braco”.
“Dobro, to nije ni važno. Uglavnom, s tim čovjekom sam se družio cijeli vojni rok i kad god smo izašli u grad, ničega nam nije falilo, rekoh već, imao sam toliko para da je uvijek preticalo. I mogu reći, nauživali smo se Muhidin i ja u vojsci. Kad smo se vratili u Sarajevo, raziđemo se i nigdje i nikada se više nismo sreli. Nego, ovo kako ide s ovim mrežama, jednom otkrijem njegovo ime, pošaljem poruku je li to moj Muhidin. Odgovori mi, jeste, pozdravi, pita kako sam i tako. Nešto kasnije, vidim rođendan mu i ja pošaljem čestitku. Kad, on me zove. U Švedskoj je, kaže, već dugo, možda svih četrdesetak godina otkako smo se rastali. Zahvaljuje na čestitki, ali kaže u zao čas. Bolestan. Rak pankreasa.”
“Braco, nešto bih te zamolio.”
“Izvoli.”
“Možeš li mi, molim te, poslati svoju adresu?”
“Mogu, a što će ti?”
“Ti znaš šta je rak pankreasa, dani su mi odbrojani. A ja nekako svodim račune i stalno mi na pameti koliko si ti mene častio i na mene potrošio kad smo ono bili u vojsci.”
“Daj, bolan, Muhidine, pusti sad to. Ja sam to od srca i bez ikakve misli o bilo kakvom dugu činio.”
“Ma znam, Braco, ali ja te to molim zbog svog spokoja. Ja to želim…”
“Dobro”, kažem i pošaljem mu adresu.
“Ujutro mi Westernom stigne oko 1.500 maraka. Nje to bilo davno. Eno mi tih para, stoje nedirnute. Namijenjene su nekom kome baš bude zatrebalo. Muhidina nisam više čuo.”
Lijepa i neobična priča, rekoh vam da ih je Braco prepun. Još smo se malo bavili tim čovjekom i svi isto zaključili. Htio da ode sa ovog svijeta, a da ne osjeća dug ni prema kome. Dostojanstveno i kako je sam rekao - spokojno.
Laka mu zemlja.
A pouka vrijedna poštovanja.
