Bila jednom jedna armija

Starije generacije se sjećaju kako je to nekad bilo, a zbog mlađih pokušaću dočarati: kad bi neko dobio poziv da ide u vojsku, a bilo je to mirno doba u zemlji Jugoslaviji, kad je sve cvjetalo i raslo, onda se skoro pa obavezno priređivala svečanost ispraćaja u vojsku. Tradicionalna i vesela, kao što su bile, naprimjer, svadbe i rođendani. Pa se u kući dotičnog regruta priredilo slavlje, bilo pjesme, rakije, meze, ljubavnih scena, suza radosnica… a ako se dogodilo da se potrefe slavlje i noćni voz za neku od jugoslovenskih kasarni - destinacija gdje se ima regrut javiti, onda bi se veselo društvo zaputilo prema stanici.

Neko je nosio zastavu, neko flašu vinjaka, konjaka, rakije… nastavilo se piti i gromoglasno pjevati: Oj, druuuugoviiiiii jeeee l’ vaaaam žaaaaao… je l’ vam žao je l’ vam žaaaaao... rastaaaaanak se priiiimaaaaakaoooo priiiimakao priiiimakao rastanak se priiiimaaakaooooo… Svejedno je bilo gdje se pjeva i u koje se doba pjeva, član inače strogog zakona o remećenju javnog reda i mira tada nije važio. Odlazak regruta u armiju bio je svečani čin koji se nije smio ometati, ma koliko se i ma gdje se mi derali i pjesma orila: Oj, mašinooooo, pustiiii dimaaaa dosta pusti dima dostaaaaa… da ne viiiiidiiiim gdje mi draga osta…

Ljubav prema domovini, a ko je više dokazuje od onih koji će se uskoro zakleti da su spremni i svoj život za nju položiti, iznad je svakog zakona, razumljivo.

I tako bi s pjesmom, koja je potisnula tugu zbog rastanka, došli do normalne stanice, centralna ličnost, regrut, dakle, bio je stalno grljen, padale su velike riječi o prijateljstvu, a ako je imao i djevojku, o čekanju i vječnoj ljubavi. I onda bi on otišao, a mi, tihi i potišteni, vraćali bi se svojim kućama. Tuga je konačno isplivala na vrh duše i više nikom nije bilo do pjesme.

Petnaest mjeseci kasnije ili godina, brzo bi prošla nama koji smo ostali i ponekad se sjetili našeg regruta: “Je l’ se javio taj i taj?”

“Piše li ti on?”, to bi obično bilo pitanje za dragu koja ga čeka.

A njegovih petnaest mjeseci, kasnije godina, oooh nikad proći. Pored kreveta, iznad noćnog ormarića u spavaonici, nalijepio je kalendar s mjesecima i danima i kako se uveče vrati iz dnevnih obaveza vojnika, on uzima olovku i križa još jedan dan, stavlja na njega iks i u svakom trenutku tačno zna koliko mu je još ostalo do kraja. Kako se taj kraj bliži, on je sve glasniji i svako malo obznanjuje iz sveg grla: “Sitnooooo!!! Još dvadeset…” I tako do kraja.

Teško su mu padali vojnički dani, posebno prvi mjeseci obuke, kada je disciplina gvozdena i kad cvika od svakog, pa i najnižeg čina. Kad prođe obuka i kad se nauče razne vojničke fore, onda ne šiša ni niže oficire, a kamoli desetara. U međuvremenu je takođe našao i nekog ili neke drugove s kojima se posebno povezao na osnovu karakternih sličnosti, to će biti oni likovi za koje će kasnije tvrditi: “Jooj, kakvog sam jarana imao iz…” I onda bi uslijedilo ime nekog od gradova ili sela od Triglava do Gevgelije, odakle su sve vojnici Jugoslovenske narodne armije dolazili na svoja odredišta u kasarne.

Kasnije će zaboraviti muke i vojnički dril, kopanje rovova i marševe, o armijskom roku govoriće kao o turističkom izletu: “Joj, meni je armija banja bila”.

Hoće to, u ljudskoj je prirodi da reducira i selektira doživljaje tako da briše ružne i tegobne, a sjeća se lakih i veselih: “Joooj, kako je nama bilo kad izađemo u grad…” Pa bi onda slijedili opisi nekog pijanstva (toga je bilo), pravog derneka (i toga je bilo), a vraćali su se neki i sa pričama o djevojkama koje su tokom služenja upoznali i umalo se nisu oženili. E, to je već bilo upitno, više je mirisalo na laž, jer zna se, djevojke su više izbjegavale mladiće u sivomaslinastim uniformama, negoli što su pristajale da se s njima druže ili kako su neki znali tvrditi i – ljube. Doduše, sve je to zavisilo i od mjesta, odnosno republike gdje se odlazilo na služenje vojnog roka. Priče o djevojkama možda su i pile vode u naprednijim sredinama, recimo, Sloveniji, ali zato se znalo da si u svakom slučaju najebao ako si dobio vojnu poštu u Štipu, Prizrenu ili Kumanovu, naprimjer.

“Joooj, to ti je robija”, govorilo se kada bi se regrut snužden vraćao iz vojnog odsjeka, gdje mu je naloženo da se dana tog i tog pojavi u kasarni tamo negdje bogu iza leđa.

Neko vrijeme nakon odsluženja bivši vojnici nisu prestajali da pričaju o svojim doživljajima. Onda bi se vratili civilnom životu, ljepotama koje se nude na pladnju mladosti i armija bi tonula u zaborav. Ali, ali…

I dan-danas žive u sjećanjima ti reducirani doživljaji iz vojske, pa se još dogodi da čujem: “Joj, kakvog sam jarana imao u vojsci. Ne znam više ni je li živ, ali volio bih ga vidjeti nema tih para”.

Ponekad se i dogode ti sjetni susreti, život i sudbina opet spoje stare regrute, uveliko već očeve i djedove i onda se veličaju ti trenuci zajedništva i nesebičnog prijateljstva.

I to je skoro sve što je ostalo od onog vremena koje volimo i inače veličati na način da i teret života postaje lakoća.

Sjećanje kao moleraj. Nova, svježa boja i glazura na davne uspomene. I ne samo boja, skloni smo ponekad i da te uspomene preoblikujemo da im dajemo važnost (to je ok) i ljepotu koji nikada nisu imale. Benigna želja da našu prošlost često pišemo riječima mašte.