Bajka i tragedija

Miješaju se radost i tuga u doktorovoj priči o ljubavi njegovog života. Počelo je od ništa, obične informacije i prijedloga njegovog starijeg brata.

“Kaže mi jednom stariji burazer: Joj, ima jedna mala, prava za tebe…

Vidio je on na moru, upoznao i počeo mi je hvaliti, te lijepa, te skromna, te pametna…

A ja kontam u sebi: E, ti si se našao da mi budeš provodadžija.

Meni, meni u to doba ništa, ama baš ništa ne treba. Mlad sam, uspješan, radim, živim i uživam, malo u Njemačkoj, malo u Sarajevu. Ostvario sam neke svoje ciljeve na poslu, otvorio svoju privatnu praksu, posao se brzo uhodao… a kad je ono došlo doba pred Olimpijadu, ponude mi da vrijeme od dva mjeseca provedem kao vođa spasilačkog tima za alpske discipline za dame na Jahorini. I ja naštimam da imam ta dva mjeseca.

A dvije godine su prošle od burazerove provodadžijske ponude. Jer, sljedeće godine na odmor sam došao, a za mnom jedna Njemica i bile su mi vezane ruke, da tako kažem. Tako da nisam stigao ni vidjeti, a kamoli upoznati tu djevojku.

I evo me u Sarajevu, samo finale priprema za Olimpijadu. Jedne večeri hodam tako s burazerom i sjetim se: A gdje je ona djevojka o kojoj si mi pričao?

- Pa nisi me pitao, kaže on.

- Evo, sad pitam.

- E pa dobro, organizovaću ti druženje i da je upoznaš. Sutra kod mene u stanu pozvaću raju, a pozvaću i nju…

I ja sutra krenem nošen radoznalošću, ali nikakvo posebno očekivanje, ništa, čak sam se i obukao onako ležerno sportski… a bilo mi žao kasnije kad sam je vidio. Ulazi ona, heej, k’o avion, i sad k’o da je gledam u nekoj bijeloj, čipkastoj košulji, pa kožne pantalone, sriktana, lijepa, lijepa, što kažu, ne da u sebe gledati. Burazer je smjestio pored mene, upoznasmo se i ona me u jednom trenutku pita: A kad ste došli u Sarajevo? I taman da zaustim, htio se onako malo mangupski poigrati pa reći znate, mi smo došli… ali se predomislih i normalno joj odgovorih. Kasnije, kad sam joj to rekao, kako sam imao namjeru da se malo zezam, ona mi kaže:

- Da si tada to tako rekao, nikad me više ne bi vidio…

Bilo je to noć uoči otvaranja Olimpijade, sjećaju se savremenici, kao da se umiješao Božiji prst. Željenog snijega nigdje, inače sve spremno, grad diše sa gostima, samo pahulje fale. I preko noći zapadne takav snijeg da se ujutro cijeli grad digao da čisti, odjednom ga, ne da nije falilo, nego bilo i previše…

Sarajevo je živjelo svoj san, a ja sam, eto, upoznao i najveću ljubav svog života, ne znam ja to još, ali će tako ispasti. Oh, bože, koliko slatkih anegdota. Kaže ona meni, negdje na samom početku kad sam je pratio kući: Znaš, ja sam slobodna. Ona mislila na studentske obaveze, a ja sasvim nešto drugo. Pa mi opet kaže jednom: Ja se ne mislim udavati. A ja joj kažem: A je l’ te neko pitao? A ona u sebi mislila: pitaćeš, pitaćeš. I kad sam joj uskoro rekao: Bi li se ti udala?, odgovorila je s pika: Bi. Kasnije, pomenem joj to i kažem što je odmah pristala, što nije ono malo odugovlačila, a ona meni:

- Šta ja znam bi li drugi put pitao.

I tako, trajala je ta uzajamna zaljubljenost neko vrijeme, shvatili su brzo koliko jedno drugom znače i nakon pisama i razgovora sa poštanske govornice (doktor u Njemačkoj, ona u Sarajevu), susreta kad god se stiglo i moglo, godinu kasnije od one noći u bratovom stanu doktor Sulejman Ćuk i Sijana postadoše supružnici.

Bajka od života. Ona završava medicinski fakultet, on i dalje uspješan… slatki, veliki planovi… ona dolazi u Njemačku, najprije radi kod svog muža, vodi osoblje, uz to specijalizira kinesku medicinu i balmeologiju i uskoro otvara i ona sopstvenu praksu.

Eto i plodova ljubavi, dva sina. Imaju takoreći sve: veliku kuću, putuju gdje požele, rade što oboje vole, šta ćeš više i ljepše od života? Ne zna čovjek, ali zna taj život i sudbina. Eto nenajavljene i neželjene bolesti… I tragičnog kraja Sijaninog. Ostade Sulejman udovac, ostadoše sinovi siročad.

“Teško… preteško. Ali, valja mi se boriti, živjeti dalje. Slamao sam se od posla, dolazio uveče kući oko deset, padajući od umora zaspem, a onda u jedan ili dva ili tri se probudim i… nema više sna. Sinovi pod traumom, vodim ih psihologu. Mislim i sam da se požalim, treba mi pomoć. Jednom tako bio sa sinom, doktor s njim govorio, a ja se spremio da ga pitam, kad on se okrene meni i on mene pita: A kako je s vama?

Pričam o tuzi, bolu, o nesanicama… On mi onda da neke tablete, uzimao sam ih neko vrijeme, pomogle su mi, vratio se san… kasnije sam ih izbacio, nisu mi trebale, valjda ojačao toliko da sam pomiren sa činjenicom da je više nema, a da ja moram dalje. Zbog sebe, zbog djece.

Utjeha su mi bila djeca, tješilo me i Sarajevo i neprekinute veze sa dragim ljudima. Porodica jeste najvažnija, svetinja, ono što se kaže, ali odmah za njom je jedno drugo bogatstvo: prijatelji. Ne kaže se džaba bogat je onaj koji ima prave prijatelje… Prolazile su godine, čekala me penzija. Znao sam da ću se vratiti. A djeca? Ona su našla svoju sreću i smisao u Njemačkoj, njihov dom je tamo. I 2016. godine sam se vratio u Sarajevo…”

I taman kad je uredio svoj život kako je umio i želio… evo nove drame.

I eto i nove priče.