Aperitivi sjećanja

U vrijeme kad su mi knjige bile stalne i vjerne drugarice, obično sam ih redao uz krevet. Pa prije spavanja posezao za njima kao nesaničari za tabletom. Mnogo ih je koje sam znao čitati po nekoliko puta. I između svih, a najradije sam je uzimao po ko zna koji put u ruke, bila je zbirka literarnih vinjeta od Andrea Gidea koja je nosila naslov: “Beležnica”. U toj knjizi nalazile su se poetične crtice o prizorima iz svakodnevnice. Tematski i geografski najviše vezane uz Maroko, gdje je pisac neko vrijeme živio. Prepričat ću jednu njegovu, a onda ponuditi svoje.

Piše tako Gide kako iz dana u dan gleda nekog starca. Dolazi na balkon, nosi škare i papir... onda papir sjecka na komadiće nalik mrvicama, baca ih odozgo i mami golubove. Kad se golubani sjate, starac ih s balkon pljuje.

Zloba u tragikomičnom pakovanju. Moglo je gore: da ih, kada se skupe, skida puškom.

***

Putovali smo često, posebno mama i ja. Još od onog vremena kada se dijete drži i vodi za ruku. Ja se stalno pokušavam otrgnuti, a ona mi ne da, opasno je, kaže, a ja ne vidim opasnost, ne smirujem se dok ne dobijem ćušku.

Pa su tu onda slike autobusa u kojima sam redovno povraćao, vozova i kupea u kojima bih se sklupčao na majčinom krilu, hladnih jutara na pijacama Konjica, Mostara, Prozora, Foče, Goražda... Zlata bi nam znala naručiti čaj sa rumom, malo me ugrije, malo opije, dolazili smo među prvima kad su se stolovi punili raznom robom, obično smo birali vašare i pazarne dane, kad je na pijacama bilo svega: od voća i povrća, do tekstila i Zlatinih ruža i saksija sa umjetnim cvijećem. Računati sam znao prije nego pisati i čitati, uživao u zadivljenim pogledima mušterija kad bih izbacivao cifre iz glave: “Kako vam je pametno ovo dijete”, a Zlata me majčinski zaljubljeno gledala i milovala po glavi.

***

Kad sve prođe i kad nas istorija suoči sa činjenicama, shvatimo da je otprilike ista za pojedinca, grad i države. Sad majka, sad maćeha, čas blagonaklona i velikodušna, čas puna mržnje, patnje i suza... a ustvari ipak je istorija ravnodušno proticanje vremena sa sopstvenim zakonitostima kojima volimo dati žig naše mudrosti: “Ma znao sam ja da će biti i to...”

“Čim su počeli s ovim i s onim, znalo se da će izaći na ovo i ono...”

Rađali se tako i propadali ljudi, gradovi, imperije i cijele civilizacije.

Istorija bilježila kako su ti isti ljudi znali, htjeli i mogli.

Sjedim tako sa sijedim, još uvijek markantnim gospodinom u njegovom malom pograničnom gradu s kojim dijeli sličnu sudbinu. U vrijeme njegove mladosti, grad vrvio životom: trgovalo se, švercalo, bilo poslova da biraš... on bio vlasnik velike diskoteke i živio život bonvivana. Priča mi:

“Para sam imao više nego mi je trebalo, a volio sam sve, i popiti i prokockati i naročito žene. Čini mi se nije mi bio zamisliv dan bez nove ženske, išlo me sve... a žene su mi bile najveća i radost i izazov. Znao sam slušati starije, evo ko što sam ja danas, pa mi oni govore kako je sve prolazno, pa i muška moć: “E, moj L (inicijal njegovog imena) vidjećeš kad ti dođe vrijeme pa ne mogneš više one stvari raditi sa ženama...” A ja njima govorio: “E, kad dođe to vrijeme, onda mi ne treba ni život...” A vidi sad, stiglo i mene. Operisao sam rak prostate, moram nositi pelene i nema više ništa od onih stvari sa ženama. Sjetim se šta sam govorio, ali jok: meni i ovakvom drago živjeti. Jebiga... voli čovjek život. I lažu ljudi kad kažu: Meni je svejedno sad da umrem, naživio sam se... Lažu sto posto!”

***

Na staroj Tržnici u Mariboru priča je odavno spala na desetak likova i stolova sa voćem i povrćem, tri muške glave, ostalo žene. Dragica je bila najstarija, Slavko sto preko puta, nešto mlađi. Žena vesela, pričljiva. Vrt s kojeg je donosila od salate do paradajza i buranije, kako šta prispije, činio joj malo veselja u prilično otužnom, usamljenom životu. Kad joj je bilo do društva, odlazila bi na grob svog muža: “Kad mi na um padne, odem kod njega i sve mu kažem šta mi se događa, ponekad se i svađam s njim... zašto me je ostavio?”

Ima već neko vrijeme kako mu se pridružila.

Slavko, uvijek veseo, živahan, hoda u onom svom dugom, radničkom plavom mantilu, voli s ljudima, zapriča se pa ponekad ne vidi odmah mušteriju koja čeka pred njegovim stolom: “Uh, eno mi posla...” Neko vrijeme ga nema. Pa ga evo opet. Tužan nekako.

“Šta je, Slavko, dugo te nisam vidio?”

“Ma, ne pitaj. Ostao sam bez žene. Žalosno je biti sam. Da mi nije vrta, izludio bih. Kad mi se stisne... odem njoj na grob.”

***

Kad sam umislio da ću jednoga dana biti pisac, a bilo je to davno, davno, počeo sam sa sobom nositi bilježnice. Očima punim radoznalosti tražio bih zanimljive sličice u prirodi, osluškivao ljudske razgovore i nerijetko dok je sve friško hitro upisivao kao bilješke koje su bile kao nekakav trening pronicljivosti. Umišljao sam da znam čitati poglede i geste dajući im svojevrsne dijagnoze. Kao da sam bio doktor među pacijentima. Što ustvari i jeste nekakva uloga i zadaća pisca. Prenositi, opisivati vidljivo i otkrivati tajanstveno, maglovito... metafizičke predjele svemira i duše.