Ruševine koje trajno obnavljamo

“Drvo djetinjstva, drvosječa nisam”, Branislav Glumac, VBZ, 2024.

Knjige Branislava Glumca, jednog od najdugovječnijih i najplodonosnijih autora južnoslovenskih prostora, mala su čuda književnosti, koja iznova, iz djela u djelo, ostavljaju dojam topline i zaigranosti kakva je svojstvena samo onim piscima koji su cjeloživotno predati magiji pisanja i jezičkom istraživanju koje ne preza ni pred godinama, ni pred starošću, već se u avanturu hrvanja sa riječju upuštaju poput vječnih dječaka u spuštanje toboganom sa zanosnim vjetrom u kosi.

Kada to kažem, mislim prije svega da je Glumac na svom dugačkom literarnom putu ostao uvijek dosljedan sebi, vlastitom literarnom imaginariju koji ni po čemu nije bolećiv, patetičan ili na bilo koji drugi način onemoćao, naprotiv, svakom novom knjigom ovaj književnik nam pokazuje da čovjek živi i postoji dok u njemu treperi duh i želja da se svijet gleda širom otvorenim očima. Otuda svaka Glumčeva pozna knjiga oplemenjuje i zadivljuje svojom vitalnošću i spremnošću ovog književnika da pomjera granice osobnog književnog iskustva, dodajući bogatom opusu još poneku nanizanu bisernu kuglicu.

Dosljedan sebi

Iako je iza njega gotovo četrdeset napisanih knjiga, on ni u jednom trenutku ne prepušta stvari slučaju, već posve suvereno, odmjereno i rekao bih gospodski dojmljivo, gospodski u onom starinskom smislu riječi, istrajava u činjenici da je književni rad alhemijski proces potrage za izrazom koji nikad nije konačno uobličen, traje dok je autor živ i dok u njemu gori vatra želje da ono čega se sjeća, što vidi i osjeća zabilježi.

Nakon knjige poezije “Jesen sobne biljke” u kojoj Branislav Glumac i u devetoj deceniji života pokazuje nesvakidašnju visprenost i jezičku svježinu, te spremnost da se nesputano hrve sa stihom i ritmom, knjiga “Drvo djetinjstva, drvosječa nisam” autobiografsko je i memoarističko štivo u kojem se ovaj pisac vraća u doba najranijeg djetinjstva.

Početne faze knjige dotiču se činjenice dvostrukosti djetinjstva. Ona se odnosi prije svega na najranije djetinjstvo provedeno u Beogradu i Smederevu, u osvit Drugog svjetskog rata, te na kasniju fazu djetinjstva i dječaštva u Virovitici. Autor već na samom početku knjige jasno određuje da će ovdje biti riječi o fragmentiranom pisanju, jer samo djetinjstvo kao takvo, jeste prije svega zadubljenost u krhotine, u iskrzane slike sjećanja, u kratke podražaje zvukova, mirisa, ukusa, u prve spoznaje svijeta i vlastitog postojanja. Jer, poznao je, u najranijim godinama djetinjstva čovjek ne pamti u jasnim i dugim kadrovima, nego se sve sažima u fleševe koji nam se potom cjeloživotno vraćaju. Ti kratki odbljesci sjećanja postaju ono što nas određuje, na što se refrenično osvrćemo duž cijelog postojanja. Iz njih krojimo i rašivamo ono što nas kasnije u odraslosti prati, sa čime se borimo, od čega strahujemo i čemu se nadamo.

Evo kako piše Glumac: “Moje prvo sjećanje je svjetlosno. Slučajno se obitelj državnog službenika Alekse 1941. našla u Beogradu. Dan njemačkog bombardiranja. Pamtim kuglu žute svjetlosti koja je pozlatila nebo. Zatim prijeteće brujanje meni dotad nečeg nepoznatog: aviona. Tu zlatnožutu svjetlost i to brujanje iz neba mogu i danas u nekom dijelu mozga reproducirati. Sve kao da je započelo i završilo u jednoj jedinoj sekundi koja traje još i danas”.

Ili, još dojmljivije: “S planine sadašnjeg, završnog svog vremena, čini se da je djetinjstvo podnožje koje svojom krhkošću upravo drži na životu tu staru planinu. I ne samo ono, naravno. Djetinjstvo je umjetnost koje škropi sivu nadgradnju stvarnosti. Sačinjeno od ljeskutajućih prizora i slika, naoko nebitnih događaja, ono kao da je životni izvor i uvir. Srčemo taj potok neprestano, a on nikako da presuši. Ima u toj žeđi i tuge. Suptilne žalosti za ‘propalim dvorima’. I čežnje da ih zanavijek renoviramo, koloriramo, osvježavamo. Igra, igra! Bez svršetka, nestaje kad i mi fizički odlazimo. Za života nam, smrt je nešto posve nepoznato i strano djetinjstvu”.

Branislav Glumac, krećući se kroz vlastita najranija sjećanja, sažeto, poetično, nježno i bezbrižno, osvjetljava iz te ropotarnice onog što je prošlo, preko čega je davno pala prašina vremena, neke od temeljnih i univerzalnih spoznaja svakog odrastanja. Dajući prostor tim inicijalnim upijanjima koje djetinjstvo nudi, autor kao da nam sugeriše da čovjek koji zađe u duboku starost iz tih izvora dječijeg crpi suštinu svojih koraka, smisao svega onoga što jeste. Upravo povratak u najraniju dob, u sav osjećaj mira i oslobođenosti, ma kakva vremena i povijest oko nas bila, predstavlja onaj istinski bazen emocija i otkrivanja koji natapa i hrani, olakšava, sve težine odraslosti. “Djetinjstvo su i ruševine koje trajno obnavljamo. Katkad uljepšavamo tu građevinu od krhotina i okrajaka. Runi se pijesak. Daske klimataju. Radnici izmiču, lica su im nejasna, no mi se osjetilno lijepimo za njih. Jedini smo vlasnici baš tog unikatnog rodilišta, gradilišta!”, piše Glumac.

Ono što je posebno dojmljivo unutar knjige “Drvo djetinjstva, drvosječa nisam” odnosi se na prve spoznaje ljubavi, spolnosti, seksualnosti, kojima Glumac unutar ove knjige pristupa sa jednom živom prirodnošću, koja u sebi nema ničega skaradnog i nedoličnog. Povezujući ta primarna iskustva sa onim najzrelijim, autor nam pokazuje kako je ljubav temeljna kategorija njegove književnosti, kojoj se opsesivno u svim decenijama svog književnog bivanja neprestano vraća, pa i sada u najstarijoj dobi.

Poligon želja

Tako će zapisati: “Dok kazujem ove retke o prvim ‘udarima’, upravo danas su mi navršene osamdeset i tri godine. Ne crvenim, dapače. Bolan sam od i zbog ljubavi. Upravo je usred žeženog ljeta i virusnih oblaka nestala iz mog života osoba s kojom sam doživio petogodišnju istinsku ljubav. Zašto se usred ljeta najviše lome i događaju ljubavi? Šta ima to u ljetu nadkemijsko i magijsko što izluđuje tijela, žudnje, preljube, pohote i koti duboku potrebu da voliš i budeš voljen? Svako je godišnje doba prevratničko i podarljivo i spremno za ljubav i voljenje!”

Istrajnost u ljubavi, u svim njenim oblicima i varijantama, njoj kao pokretačkoj sili svega što čovjeka drži na okupu u ovom kosmosu, kod Glumca se reflektuje na dostojanstven, a iznova tako inventivan i zaigran način. Njegova istrajnost u ispisivanju posveta voljenju, u potrazi za emocijom koja ne poznaje granice, ni bilo kakve druge okvire, dirljiva je i prije svega plemenita želja čovjeka da osjeća, da diše tu osjetilnost i da je nosi sa sobom bez obzira na godine i poraze.

Pitanje starosti, njene veze sa onim korijenskim slikama djetinjstva, igra takođe važnu ulogu u ovoj knjizi. U svojim pasažima naslovljenim kao “Digresije starog pisca”, Branislav Glumac ona najranija sjećanja na djetinjstvo korelira sa svojom starošću, stvarajući čudesan amalgam i preplitanja koja nam svjedoče svu širinu i raspon njegove neumorne pjesničke ingenioznosti. Njegovim riječima: “Starost je isto neka vrsta unaprijed izgubljenog djetinjstva. Podjetinjimo za Nemogućim. Poligon želja se proširi, a energija i snaga na tankom ledu. (...) Stari Čovječe, ti si samo slatkogorka tvar i saće stvoreni za sanjarije, iluzije i čežnje za Nemogućim... Iz plitke starosti zagazio sam iznenada u duboku. A u njoj se želje utrostručuju, a moć i energija spuštaju ka - nuli.”

Na koncu, kada se govori o knjizi “Drvo djetinjstva, drvosječa nisam”, Glumac nam u njoj na dostojanstven način progovara iz duboke starosti riječima čovjeka neostarjelog u srcu i spremnog da se usuprot svakoj prolaznosti osjeća mladim, jer snaga njegove riječi ne poznaje vrijeme, niti bilo kakva druga ograničenja.