Slučaj ili sudbina
Dogodi se tako da nam život režira događaje nakon kojih se znamo upitati, a odgovora niko ne zna. Ili tačnije, znaju kobajagi svi: pa jedni govore slučaj, a drugi sudbina.
Tih sedamdesetih godina naša mahala, a koliko se sjećam i mnoge druge počele su se prazniti, svako malo neko dobije stan u gradu.
Nicali neboderi u Hrasnom, na Aneksu, Alipašinom Polju, a radnici o kojima su brinula njihova preduzeća odlazili u komforniji život. Brinuo se socijalizam za radničku klasu.
Sjećam se, znala me tuga obuzeti kad su odlazili Tosunovići u Hrasno, Vranci na Aneks, a Ramovići na Alipašino Polje. Tek se iskovala naša mladalačka prijateljstva, a onda odjednom nema mi mog Ibrahima, Dine, Tadže. Meni bude teško, osjećaj gubitka čak mogu reći sličan znatno kasnijim, kada su moji prijatelji umirali i zauvijek nestajali iz života.
No, život i jeste nekakva zbirka sastanaka i rastanaka i ništa u tome nema neobično. Ili ima? Evo, sad nakon tolikih godina, ulovih dvije slike, čudnim nitima povezane.
Meho Ramović, moj mirni komšija, tih, vrijedan, bljedunjav, oženio se relativno mlad i u kuću Ramovića doveo ženu. Ionako tijesna, pružala utočište za tri sina i kćerku, plus majka i babo, postala još tješnja. Pa onda došle na svijet, brzo jedna za drugom, dvije djevojčice Amela i Belma i kuća Ramovića postala k’o mali mravinjak. Biće da je to presudilo da Meho od svog kolektiva dobije ubrzo stan i to baš na početku megaizgradnje na Alipašinom Polju u A fazi. Meho je bio nešto stariji od mene, u ono doba mladosti taman toliko i dovoljno da ne dijelimo ni kafanske stolove ni zajedničke fudbalske terene. Hem je bio starija raja, hem se oženio i porodici posvetio. I ne sjećam se da sam ga od preseljenja na Alipašino Polje ikada više vidio, a ni poslije događaja koji slijedi. Ovako je to bilo.
Na dan kada je ‘75. godina trebala da preda štafetu 76, iznenada me pozovu iz Oslobođenja, bilo već kasno popodne. Da se brzo spremim i kao član ekipe (novinar, fotoreporter i šofer) krenem na zadatak. Da dočekujemo Novu godinu s gradom i građanima da bismo sutra mogli pisati u kakvom je raspoloženju grad ušao u Novu godinu 1976. Već je pala noć kad smo se zaustavili pred jednim od nebodera na Alipašinom. Nekom ćemo pozvoniti, trebalo je otići u porodicu koja se odlučila da Novu čeka u stanu. Prelazeći očima preko spiska stanara, naiđem na prezime Ramović. Pozvonim, vrata se otvore, a na vratim Meho. Uđemo, poklonimo električni kafeni mlin, malo posjedimo i u dobrom, svečarskom raspoloženju se ubrzo oprostimo.
Kadikad je bila ta ‘75. Na ‘76. Amela, starija kćerka Mehina, znala je doći kod nane u staru kuću gdje je i rođena i pamtim je kao dragu, upitnu curicu. Znala me k’o velika upitati: “Kako ste, čika-Toni”? A ja uzvratiti pitanjima kako su babo, mama, seka?
A nikad njih da vidim, nego samo Amelu.
Već se i zadjevojčila kad sam je posljednji put vidio.
I onda, u sami sumrak rata, samo što nije počeo, odem ja ocu za Maribor. I tu se Adila i ja (ondašnja djevojka, a već 33 godine supruga) rastanemo sa iluzijom da ćemo se brzo vratiti u Sarajevo. Znate kako je to izgledalo: te neće biti rata, te neće dugo trajati, a krugovi pakla sve gori i gori iz dana u dan se otvarali.
U Mariboru se za ratnih godina našla povelika, brojna kolonija izbjeglica, bilo odasvud iz Bosne i Hercegovine. Bilo toliko da se otvorila i škola za izbjegličku djecu (begunska šola), a našlo se među izbjeglicama i prosvjetnih radnika, taman toliko da su svi predmeti bili pokriveni. A djeca bila radina i uspješna, evo ih danas i doktori i profesori i inžinjeri… a svi iz te škole izašli.
E, a sada o malom čudu. Ljetno je predvečerje, godina 1993. Šetamo Adila i ja Lentom pored Drave, k’o da bi šetao, recimo, Vilsonovim pored Miljacke. Odjednom, prilazi mi djevojka, prepoznah odmah Amelu: “Dobar dan, čika-Toni”.
Iznenađen, gledam je, djeluje mi pomalo izgubljeno, u ruci joj koferče.
“Ooo, Amela, sine, otkud ti ovdje?”
Prije negoli je počela da govori, briznu u plač. Odvedemo je na kafu u obližnju baštu, sačekasmo da se smiri pa nam ona onda ispriča. Ne mogu se tačno sjetiti detalja, ali uz muku i vezu izašla iz Sarajeva, dobila obećanje od nekog Mariborčanina s kojim se upoznala prije rata u Sarajevu da će joj on omogućiti posao, samo neka dođe. A sad kad je došla, od njega ni traga ni glasa.
Umirimo je i povedemo u naš stan. Šta ćemo i kako dalje? Amela kaže da je njen sestrić Sudo u Hamburgu, pa da ga pozovemo i pitamo hoće li joj pomoći. Dobijemo Sudu, a on odmah kaže: “Ah, kako neću pomoći svojoj Ameli”?! I trajalo je desetak dana da su došli do potrebnih papira da Amela može do Njemačke otići.
I od tada prođu 33 godine. Niti sam je čuo niti vidio. Neki dan se sjetim, pa nazovem najmlađeg brata Ramovića, Kemala: “Kemo, bogati, šta je sa Amelom”?
“Amela je u Njemačkoj, snašla se i lijepo živi, a nisam je ni ja vidio ne znam od kada.”
Roditelji su joj, ima neko vrijeme, umrli, a sestra živi u Sarajevu.
A pitanje koje mi je porodila ova priča glasi: Kako to da u tom danu i u tom trenutku u tuđem gradu baš na tom mjestu, na Lentu… Amela naiđe na mene? Slučaj ili sudbina, pitanje je sad?
