Život je želja
Možeš li? Ne mogu. Pa kako uspiješ? Želim! Jer, život je zaista želja. Život je sve što zamislite. Sanjate. I pokušate. Istina, karcinom oduzme sve, snagu, mir, spokoj, dio tijela, vrijeme, novac... sve osim onoga što mi u svojoj glavi zamislimo. A šta čovjek kojeg sistem, država pod noge bace kao iskorišteni peškir, može namaštati, to ostali ljudi ni usniti ne mogu. Šok od dijagnoze, iscrpljenost od operacije, slabost od terapija, strah od neizvjesnosti, strepnja od kontrole, briga zbog idućeg nalaza, neprospavane noći, bolovi padaju u bezdan kada oboljela osoba odluči da će živjeti uprkos svemu. I ne da će samo živjeti nego će na svaki način pokušati da raku pokaže da joj ne može ništa. Dok ga gleda ravno u oči, da mu pokaže zube. Da mu dokaže da može uzeti dio tijela, može se ponašati kao svoj na svome u mome tijelu, može mi prijetiti, ukočiti, potkočiti, ne dati mi spavati, jesti, udahnuti, izdahnuti, nasmijati se, ali ne može mi uzeti želju, nadu, snove.
Kada oboljela osoba dođe do ovog levela, što nije nimalo lahko, neko je takav od početka, neko nakon tri mjeseca, neko nakon godinu ili dvije, ali kada dođe na ovaj nivo, tada je raku odbrojano. Ne znači to da će osoba ozdraviti, odmah se izliječiti, ali sasvim sigurno će živjeti sretnije, zadovoljnije, ispunjenije, hrabrije i opuštenije. Zagrlit će život svom snagom i zavoljeti ga. Zavoljeti sebe. Zavoljeti sve oko sebe. Živjet će, neće bolovati. A to je primjer i nauk za sve, ne samo teško bolesne, jer svima, svaki dan koji imamo na raspolaganju je razlog za naprijed, povod za osmijeh, mir u duši, razlog da svemu lošem okrenemo leđa i živimo kao da sutra ne postoji. Sve usputno, nervozna radnica na šalteru, neljubazna prodavačica, strogi šef, loša ocjena djeteta u školi... sporedni su.
Upravo to nam svojim životom pokazuju brojni oboljeli od karcinoma, koji uprkos svemu žive, raduju se, planiraju, žele. Među takvima je i jedna Sanja koja je, nepunih pet mjeseci nakon operacije u kojoj joj je odstranjen dio plućnog krila i manje od tri mjeseca nakon radioterapije, u toku terapije citostaticima, koju i sada koristi, smislila da postane planinar. Krenula je na prvi uspon sa idejom umrijeti ili popeti! I? Taj dan je popela Tajan 1.297 mnv. Od tada do danas, za nepunih godinu i po popela se na brojne planinarske vrhove među kojima su Musala 2.925 mnv, Prenj, Rapti - Velika Kapa 2.004 mnv, Zimomor 1.920 mnv. Je li ona to mogla? Nije. Je l’ uspjela? Jeste. Kako? Željela je. Vjerovala. Usudila se probati. Probala. Uspjela!
I zato kada tražite razloge zašto ne uradite nešto, zašto na gripu gledate kao na kraj svijeta, zašto vas poslovni neuspjeh baci na koljena, zašto ste neraspoloženi, tužni, tmurni, nervozni, a zdravi, sjetite se jedne Sanje i stotina, hiljada sanja koje su sistem i država osudili na krevet, kateter, sondu i smrt, a oni prkose, vole, žele, sanjaju i žive. Žive punim plućima. Pomislite koliko ste sretni što vam svaku sedmicu života ne presijeku sati u bolničkim hodnicima, na bolničkim krevetima, što vam krv ne truju decilitri i miligrami otrova, što nemate podstanare u svome tijelu koji osvajaju sve što se pred njima nađe, što ne skupljate nalaze kao nekada salvete. Sjetite se kako je život lijep dok ne gledate smrti ravno u oči. Sjetite se države u kojoj živite i koja bi vas najradije gurnula u ponor bez dna, u vrtlog bolesti, u tamu i mrak, države koja vas je prekrižila onoga momenta kada ste dobili pHd nalaz na kojem piše karcinom. Sjetite se da uvijek i uprkos svemu želite, pokušate, ne odustajete. Jer, zaista svijet je lijep kada sanjamo.