Život bez nade
Ponekad se progovori o citostaticima kojih nema. Prošapuće se i o onima koji su na listi čekanja dva, četiri, 12 mjeseci... bili bi i duže, jer papir trpi, ali, uglavnom, umru prije nego dođu na red. Spomenu se i aparati koji ne rade, specijalisti kojih nema.
Zna li neko za nekoliko hiljada ljudi u našoj zemlji koji nemaju ni svoj broj na listi čekanja, nemaju ni lijek na policama bh. apoteka, nemaju ni nadu, ni želju, ni glas, jer ne čuje, ne vidi, ne osjeti ih niko, prekriveni su velom tišine. Ti ljudi nemaju ništa, ali imaju rak.
Rijedak. Agresivan. Neprepoznat u indikacijama komisije Fonda solidarnosti. Rak koji naši onkolozi znaju liječiti, kako krenuti u kontraofanzivu, kako učiniti pacijentima život kvalitetnijim, ali to je nedovoljno. Ni rak, ni čovjek, ni život, ni mišljenje specijaliste onkologa nisu bitni. Država ne želi da ih liječi. Godinama. Država ne želi da ljudi žive. Hiljade ljudi nemaju pravo ni da dođu na listu čekanja. Nemaju pravo ni da potraže svoj lijek jer ili nije ni registrovan u BiH ili ga jednostavno niko ne nabavlja.
Lista onkoloških lijekova nije revidirana duže od šest godina. U tom periodu desetine lijekova su došle na svjetsko tržište, ali ne i u BiH. Nema ih, za nas ne postoje. Ali, naši onkolozi znaju i žele nam pružiti adekvatnu terapiju. Međutim, ako ih napišu, ako ih trebamo, ako nam život znače, za njih se moramo sami pobrinuti. Hiljade ljudi kao da ne postoje. Kao da i nisu ljudi. Kao da nisu kćerke, sestre, majke, supruge. Kao da su praška.
Mi još imamo komisiju unutar Fonda solidarnosti, odnosno Ministarstva zdravstva FBiH, koja piše indikacije. A indikacije su najvažnije. Jer komisija je ta koja određuje koji lijek se može propisati za koji rak, bez obzira na to što se lijek pokazao uspješnim za više vrsta karcinoma, i dokazano je njegovo dejstvo, te se upotrebljava u cijelom svijetu. Ali, ako ova naša komisija kaže da lijek XY može primati samo osoba sa karcinomom debelog crijeva, nema onkologa koji može tvrditi drugačije. Nema nalaza koji će dokazati tim ljudima da lijek XY pomaže i kod karcinoma jajnika. Nema sile da će se indikacije proširiti. A onda su ljudi kojima nalazi pokažu da im taj lijek, koji nije indiciran za njihovo oboljenje, za njihov rak, pomaže, primorani taj lijek od nekoliko desetina hiljada KM na mjesečnom nivou kupovati. I nemaju nikakvu mogućnost da sredstva ili barem jedan dio refundiraju. Jer, komisija nije predvidjela taj lijek za taj karcinom.
Zna li iko za hiljade tih ljudi? Za njihove dane i noći, uzdahe i čežnju. Zna li iko kako je ostati kao list na suhom drvetu koji prkosi olujama, vjetrovima, suncu, mjesecu, snijegu, kiši? Zna li iko kako je biti državljanin zemlje koja te je otpisala prije smrti, koja ti ne želi pomoći, koja ti ne želi pružiti ruku dok toneš u bezdan? Zna li iko kako se pomiriti sa činjenicom da negdje tamo, i to ne tako daleko, postoji lijek koji ti može spasiti ili produžiti život, ali ga ne možeš kupiti, jer si, liječeći se svim i svačim, do sada ispraznio vlastiti, ali i budžete rodbine, prijatelja? Zna li iko kako je živjeti bez nade?