Živimo sve osim života

Kada karcinom uđe, ušunja se, uvuče u porodicu, sve se izvrne naglavačke. Ništa više ne bude isto, niti normalno, niti se išta planira, niti se išta živi. Samo svi čekaju da kako je došla, prokleta bolest i ode i nikada se više ne vrati. Ali, između iščekivanja i očekivanja ozdravljenja, što traje u najboljem slučaju oko 10 godina, nižu se noći i noći nada, strahova, zebnje, molitve... Nižu se želja i nada, pobjede i porazi, dani i onakvi i ovakvi. Niže se borba za sve što u svim zemljama svijeta onkološki pacijent ima na raspolaganju, što se podrazumijeva, za što i ne pita nikoga, ne pokuca ni na jedna vrata, a kod nas je jedva ostvarivo. Pored borbe sa karcinomom, oboljeli su primorani boriti se za termin za pregled, terapiju, suplemente, proteze, perike, elastične rukave, a nerijetko i za osnovno pravo, pravo na rad.

Koliko su neki ljudi postali eksperti u prevarama, neshvatljivo je. Stresem se svaki put od straha koji u meni izaziva postojanje takvih (ne)ljudi. Nekada čovjek pomisli kako je nemoguće da ljudski mozak može u tom smjeru razmišljati, planirati, a onda i realizovati neke stvari. A može. A prolazi im. A sve je po zakonu.

Nedavno sam slušala, ko zna koje po redu, svjedočenje žene koja je bila uposlenica lanca butika ženske odjeće, kada joj je u martu 2023. dijagnosticiran karcinom dojke. Imala je ugovor na neodređeno i sasvim uredno je otvorila bolovanje, operisala karcinom i ljekarska komisija je bolovanje produžila zbog kemoterapija koje se primaju i po nekoliko mjeseci. Kada je donijela doznake vlasnici kompanije u kojoj je bila zaposlena, ona joj ih je vratila i uručila otkaz uz obrazloženje da na njeno mjesto mora primiti novu radnicu.

Naravno, uposlenica koja se samo malo ranije našla oči u oči sa najtežim neprijateljem karcinomom, nije se željela povući ni sa ovog bojnog polja pa čak i kada je sve bilo protiv nje. Nije se željela predati i prepustiti jer su joj, posebno u ovakvim momentima, posao i plaća bili neophodni. Odlučila je tužiti poslodavca, jer je otpuštena samo zato što se usudila razboljeti. U tom trenutku vlasnica, vrlo mudro, dobro isplanirano, još bolje posavjetovano i upućeno od pravnih “znalaca” pravi zaokret i kompaniju zatvara, odnosno otvara novu kompaniju na čijem čelu se nalazi njen sin, sa istom djelatnošću, na istoj lokaciji, sve je isto, samo se mijenja vlasnik i kreće od nule, bez tereta iz prošlosti, a taj teret je jedna žena, supruga, majka, kćerka, komšinica, drugarica, jedna teško bolesna osoba. Učinjeno je sve da se izbjegne bilo kakva odgovornost u ovom konkretnom slučaju gdje je žena otpuštena samo zato jer se usudila razboljeti i umjesto na posao otići na kemoterapiju.

Bolesni ljudi su velikom broju poslodavaca teret, to je svima jasno i samo čekaju i traže način da ga se riješe. A tako je samo zato što su poslodavci svjesni koliko teško bolesni ljudi ne zanimaju nikoga iz vlasti, koliko se niko neće pozabaviti brojnim otkazima i brojnim ljudskim životima koji su ionako sve osim života. Jer ono čemu su izloženi onkološki pacijenti ove zemlje više nije preživljavanje, nego lagano umiranje.