Živeći u svijetu zaljubljenom u rat

Dođe tako neko vrijeme pa čitavi narodi polude, krenu za svojim poludjelim vođom i stanu činiti zlo drugima, da bi na kraju i sami završili u paklu istorije. Još je Shakespeare u 16. stoljeću pisao o nasilju koje je u određenim vremenskim intervalima potresalo svijet i ljudima nanosilo patnju. Nisu slučajno njegove tragedije pune krvavog pira. Ali, nije potrebno navoditi primjere masovnog nasilja iz daleke prošlosti, dovoljno je pomenuti neke koji su obilježili našu epohu i koji govore da to zlo nikada nije iščezlo. Hitler i Nijemci su paradigma takvog ludila u prošlom stoljeću, nazvanom “krvavim”.

Imajući u vidu da je Balkan bio dio te tragične priče, Andrić je zapisao: “Ponekad se čovek pita da nije duh većine balkanskih naroda otrovan i da, možda, nikad više neće ni moći ništa drugo do jedno: da trpi nasilje ili da ga čini”. Četvrt stoljeća nakon njegove smrti, uspavana Evropa se suočila sa Slobodanom Miloševićem i srpskim slučajem, nespremna da zaustavi bujanje agresivnog etničkog nacionalizma na prostoru Jugoslavije u nestajanju. I danas pristižu, a pristizaće ko zna do kada, računi za naplatu ravnodušnosti i neodlučnosti evropskih lidera tog vremena, koje će se pamtiti po genocidu počinjenom nad Bošnjacima u Srebrenici.

Do danas je u Srebrenici i povodom Srebrenice bezbroj puta izrečena poruka urbi et orbi “Da se više nikad i nikome ne dogodi”, možda nikad glasnije i na toliko važnih mjesta u svijetu kao tokom obilježavanja 30. godišnjice ovog zločina vojnih i policijskih snaga Republike Srpske. Oni koji su ovog jula tu poruku izgovarali u najboljoj namjeri morali su znati da je ona istog časa bila demantovana događajima u Gazi, gdje već puna 22 mjeseca izraelske snage čine zločine sa obilježjima genocida nad palestinskim narodom. Ubijaju ga sistematski, razornim granatiranjem i izgladnjavanjem.

Najpotresniji su prizori stradanja djece, dnevno u prosjeku gine čitav jedan razred. Ubijaju ih dok čekaju u redu za hranu ili vodu. Oko devetsto hiljada djece je bez hrane i lijekova. Televizijski snimci iz pakla Gaze postali su preteški za gledanje. Ali, dok dio svijeta osuđuje izraelske zločine, drugi dio ih smatra dozvoljenim. Problem je što i moralne osude ostaju samo na tome, pa se doimaju kao licemjerne. Kakve, na primjer, koristi imaju Palestinci od izjave predsjednice Evropske komisije Ursule von der Leyen da su “prizori iz Gaze neizdrživi” i da su “civili u Gazi patili predugo”? Prošlo je od njene izjave dvadesetak dana, a oni i dalje pate.

I nije samo Gaza poprište zvjerstava nad civilima. Krvavi rat u Ukrajini ulazi u svoju četvrtu godinu, Sirija ponovo gori, užasima u Sudanu i Mijanmaru (bivša Burma) ne vidi se kraj. Prema pisanju londonskog Guardiana, prošle godine sukobi između država dostigli su vrhunac – 61 sukob u 36 zemalja. To je najveći zabilježeni broj od 1946, a ova godina bi mogla biti još gora. “U svijetu zaljubljenom u rat, Nobelova nagrada za mir djeluje sve više anahrono – i politički kompromitovano”, ističe kolumnista ovog lista Simon Tisdall, navodeći slučaj sadašnjeg američkog predsjednika. “Nijedna osoba ne oličava moralnu i ratnohuškačku zbrku savremenog svijeta bolje od Donalda Trumpa, majstora prinude i manipulacije. On vjeruje, naprimjer, da zaslužuje Nobelovu nagradu za mir 2025. godine. A ipak je, u dogovoru s Izraelom, nedavno bombardovao Iran i usmrtio brojne civile. U njegovom moralno iskrivljenom pogledu taj nelegalni čin agresije bio je opravdan jer ‘uvodi mir’.

Barack Obama je dobio tu nagradu 2008. i to – ni za šta. Kad bi barem Trump četiri naredne godine radio ništa. Još gore, za nagradu ga je nominirao izraelski premijer Benjamin Netanyahu – najveći neprijatelj mira i morala. Možda bi bilo bolje zamijeniti nagradu za mir titulom ‘Ratni gospodar godine’ – i raspisati potjernicu za njenim dobitnikom”, ironično primjećuje Simon Tisdall. Ali, ironija neće obuzdati Netanyahua, niti ispraviti Trumpov moralno iskrivljeni pogled. Rješenje problema autor teksta vidi u sferi morala i lične etike, pa mir i spasenje miliona nevinih shvata kao moralni imperativ čovječanstva.

Međutim, običan čovjek je davno izgubio nadu u djelotvornost moralnih postulata u svijetu “zaljubljenom u rat”, pa svako pozivanje na njih doživljava kao praznu priču. Taj obični čovjek očajnički pokušava da shvati zašto se i u ime čega nad njim provodi nasilje. Očaj palestinskih žena, muškaraca i djece u Gazi, uhvaćen TV kamerama, rječito kazuje da oni nemaju odgovor na to pitanje. I od koga da očekuju spas? UN je postao tigar od papira, a Allah kao da ne čuje njihove krike iako i dalje jedino u njega vjeruju. “Zašto su nam ovo uradili?”, pitanje je koje će majke Srebrenice mučiti do kraja njihovih života. Šta je to što ljude, do juče normalne komšije, preko noći učini zvijerima? I hoće li to ikada prestati? Ili će riječi “Da se više nikad i nikome ne dogodi” odlaziti u vjetar? Zanimljivo je vidjeti šta o tome misli poznati hrvatski sveučilišni profesor Anđelko Milardović, sociolog i politolog, inače ljevičar: “Demokratski svijet je na raskrižju. Blizu smo kraja svjetskog poretka koji nam je poznat, a jasno vidljive konture početka novog svijeta koji se rađa, pokazuju da se čovjek kao pojedinac, ali i na razini nacionalnih država, vraća na početne postavke, vraća se svom prirodnom stanju prije nego što su ljudi osmislili države i društvo kako bi stvorili nekakav red i poredak. U prirodnom stanju glavni je pokretač čovjekov da zgrabi, uništi, omalovaži, zaobiđe... Na globalnoj razini – poštovanje dobiva onaj tko ima duže oružje i tko je dalekometnik. Žrtve se ponižavaju, a agresori respektiraju. Svjedočimo slomu velikog međunarodnog pravnog poretka i stvaranju nekakve patološke normalnosti. Demokratski svijet danas mora izabrati između ustavnog poretka i čovjekova prirodnog stanja kojim upravlja agresivnost. Nema trećeg.”

Bosna i Hercegovina, kao nijedna druga zemlja u Evropi, već trideset godina živi u patološkoj normalnosti, uspostavljenoj simbiozom rata i Mirovnog sporazuma. I ona će morati da bira između nepovredivog ustavnog poretka i haosa postojeće duboke države, koja je oblikovana vladavinom prirodnog stanja ovdašnjeg čovjeka i koja svaki dan ima zapaženo mjesto u crnoj hronici naših medija.