Živeći bez države

Shvatite ovo kako hoćete, ali mene je više porazilo otkriće dječije “kuće užasa” u distriktu Brčko, nego što me je ohrabrilo suđenje i presuda Miloradu Dodiku. Zato što brčanski slučaj na bolan način pokazuje u kakvoj i kolikoj društvenoj kaljuži živimo, dok prvostepena presuda Suda BiH, kojom je Dodik osuđen na godinu zatvora i šestogodišnju zabranu vršenja političkih funkcija, ne predstavlja ozbiljan dokaz da je država počela da radi svoj posao. Ni neko plemensko vijeće sa sjedištem u Banjoj Luci ne bi ga moglo osloboditi optužbe, jer je kršio i krši Dejtonski sporazum, ali je presuda o kojoj je riječ sročena tako da, s jedne strane, umiri bošnjačku javnost, a s druge, da Dodika ipak zaboli glava. 

I nije baš da je i vuk sit i sve ovce na broju, ali hoće li na dobitku biti država ili Dodik, o tome će se moći suditi tek nakon izricanja pravosnažne presude. Ali i ova prvostepena ga je učinila još radikalnijim. Izjavio je da se neće žaliti na presudu i da će nastaviti da radi sve što je naumio. Pišem ovu kolumnu dok Dodik upravo obavlja nove radove na razgrađivanju vlastite države – mijenja Ustav RS-a i ukida Vijeće naroda, a umjesto Sarajeva promovira Banju Luku kao glavni grad tog entiteta. I onda velikodušno ostavlja svakom od nas na volju da živi ili ne živi u takvoj Bosni i Hercegovini.

Nije da Dodik ne zna kako je sve to u suprotnosti sa Ustavom i zakonima zemlje i da su njegove šanse, što se toga tiče, nikakve, ali ne odustaje. Stigla ga je i pljuska iz Bijele kuće, koju nije očekivao – američka administracija podržava prvostepenu presudu koja mu je izrečena i naglašava protivljenje bilo kakvim akcijama lokalnih lidera koje bi narušile stabilnost i sigurnost. To ga je prisililo da promijeni taktiku, kombinujući svoje planove sa ponudom “političkom Sarajevu” da je spreman da razgovara koliko god je to potrebno.

Međutim, šta god činio, Dodik iza sebe ostavlja štetu. Nije jedini koji na tome radi, ali je opasniji od ostalih. Oni koji prate njegovu podrivačku aktivnost uvjereni su da je ona u ovom trenutku u službi spašavanja Vučićevog vladarskog trona koji se ljulja pod teretom studentskog bunta u Srbiji. Skrenuti pažnju sa događaja u toj zemlji, kako bi Bosna i Hercegovina postala žarište političkog požara u regionu, najviše je što trenutno Dodik može učiniti za svog starijeg brata. Sve je to sinhronizirano sa Moskvom, o čemu najbolje govori naprasan zahtjev Rusije da se, zbog “ozbiljne situacije” u BiH, zakaže vanredna sjednica Vijeća sigurnosti UN-a. Ali to nije prošlo, no kad imperijalni car Vladimir Putin počne o nekom brinuti, i to u situaciji kad je rat u Ukrajini planetarni problem, treba sumnjati u njegove dobre namjere. Nije li to možda znak da Rusija, u novoj geopolitičkoj podjeli svijeta, uvlači Bosnu i Hercegovinu u zonu svojih interesa? Njena takva ambicija nije stvar koja bi nas mogla obradovati i, dugoročno gledano, nešto je najopasnije što bi nam se moglo desiti.

Uprkos tome, državni ministar odbrane Zukan Helez smatra da će BiH iz svega ovoga izaći jača, te da će oni koji joj “rade o glavi” vrlo brzo doživjeti svoj politički kraj. Čak garantuje da će se to desiti. Međutim, populistički optimizam u pogledima na trenutnu situaciju, koju i sam Helez ocjenjuje kao najveću krizu od rata, nije najbolji način vođenja državne politike. Baš kao što nije nimalo pametno vjerovati kako je presuda Dodiku dokaz da je država počela pokazivati svoje mišiće. U to ćemo se uvjeriti tek kad, hipotetički gledano, pripadnici SIPA, kojom trenutno rukovodi Dodikov čovjek Darko Ćulum, banu u Banju Luku i bez ikakvih problema uhapse Milorada Dodika.

Za sada je to teško i zamisliti, osim u nekoj verziji horor filma. A sve dok takva operacija ne postane rutinska stvar, događaj inspirativan novinskim fotoreporterima, imaćemo državu koja će nalikovati čardaku ni na nebu, ni na zemlji. Takvo stanje Dodiku savršeno odgovara. On smatra da BiH nije i ne može biti država, a da to Republika Srpska može i već jeste. Ali, ako su tom dejtonskom entitetu otete njegove nadležnosti, ako je, dakle, potezima nekih visokih predstavnika razvlašten, kao što tvrdi Dodik, kako se onda taj entitet može nazvati državom? Dodiku odgovara država koja bi bila ekskluzivna po tome što u njoj nikada ne bi ni za šta odgovarao i u kojoj bi on lično bio i kadija i sudija. A tako ustrojena “država” može biti samo Republika Srpska.

Kako je živjeti u društvu u kojem država diše priključena na respirator, možda najbolje govori afera koja je nedavno izbila u distriktu Brčko, jedna od najbizarnijih s kojom smo se suočili. Tamo je, kao što je poznato, u jednoj porodičnoj kući otkriven ilegalni “dječiji vrtić” u kojem je zatečeno 31 dijete neutvrđenog identiteta, u dobi između dvije i deset godina. Njihovi roditelji su ih ostavili u Brčkom, a oni prosjačili po Evropi. Djeca su bila zapuštena i ne znaju ništa o svom porijeklu, a njihovi dokumenti su izdati u raznim zemljama, između ostalih u Hrvatskoj i BiH. Vlasnica kuće Zahida Đogo (72) i njen sin su uhapšeni. Policija još istražuje okolnosti vezane za ovaj slučaj, ali prema pisanju medija, djeca su evidentno žrtve trgovine ljudima i čekala ih je tragična budućnost.

Kuriozitet cijele priče je taj što je ilegalni vrtić počeo da radi još 2018. godine, bez ikakvih je oznaka, ali iako se nalazi u gusto naseljenom kraju, niko nije obraćao pažnju na desetine djece koja u njemu borave. Nakon što je afera objelodanjena, progovorila je, kao što se to obično dešava, naknadna pamet. Policija je pohvalila samu sebe, ne zaboravljajući ni frazu o pomoći koju su joj pružili građani, u što čisto sumnjam, aktivisti za ljudska prava, socijalni i prosvjetni radnici – gostovali su na televiziji. Šta ćete, kažu, to nam se dešava, živimo u takvom društvu.

Javnost postavlja pitanje: kako je moguće da tokom punih sedam godina ni prve komšije nije zanimalo šta se događa u kući punoj nepoznate djece? Pored te kuće su svakodnevno prolazili policajci, nastavnici, možda i ljudi zaposleni u nekom od dječijih vrtića i drugi građani. Kako je moguće da nikoga od njih nije zanimalo šta se zbiva iza njenih zidova? Ali, koliko god bilo logično, pitanje je pogrešno. Stvar je, naime, u tome da su ljudi, što će reći javnost, naprosto postali nezainteresovani za sve što se neposredno ne tiče njihove kože.

Isti kukavički mentalitet povezuje svijet koji je sedam godina okretao glavu od ilegalnog “dječijeg vrtića” u Brčkom, a koji na drugoj strani demonstrira agresivnu odanost Vučiću i Dodiku.