Zašto ljevičari glorificiraju Trumpa i Putina?

Stvar je općepoznata, ali sada, nakon što je postalo očito kako se između Rusije i SAD-a, a primarno između njihovih čelnika Putina i Trumpa, počela stvarati zastrašujuća nacionalističko-imperijalna koalicija, dodatno upada u oči.

Riječ je o tome da mnogi ljudi koji sebe smatraju ljevičarima, antiimperijalistima, pacifistima, antifašistima, socijalistima i sl, zapravo suštinski podržavaju ovu dvojicu. I ne vide nikakav problem, niti kontradikciju u tome, jer ova dvojica kao ruše unipolarni svijet obilježen dominacijom Amerike, liberalnom demokracijom i neoliberalnim kapitalizmom, što su sve neprijatelji ljevičarske ideologije temeljene na socijalizmu, nesvrstavanju i miru među ljudima i narodima. I naravno, tu je NATO kao apsolutno zlo i vrhovno strašilo. Da stvar bude tragičnija, može se tim ljudima objašnjavati danima, crtati im autentični nacionalistički imperijalizam, najgori neoliberalni i državni kapitalizam kojeg ova dvojica zastupaju, dubinski Putinov klerikalizam, etnička čišćenja koja obojica zagovaraju, ideju zida na granici i osvajanja tuđih zemalja ili bogatstava. I ništa to do tih ljudi ne dopire, jer “zli NATO, jer licemjerna demokratska Amerika, jer trula liberalna demokracija koja nikoga ne predstavlja, jer USAID, jer odnarođena Europska komisija, jer odnarođeni liberali i socijaldemokrati”, sve su to najveći neprijatelji radničke klase i ljudi.

Suvišno je, naravno, i spominjati kako ima mnogo istine u svemu ovome što sam stavio u navodnike maloprije, a pogotovo ima istine u cinizmu dosadašnjeg Zapada, odnosno SAD-a i Europske unije, za što je dovoljno pogledati komparaciju odnosa prema Ukrajini i Palestini, ili sramotnu šutnju nakon etničkog čišćenja Armenaca ili šutnju u vezi sa događanjima u Srbiji sada, kada jedan autentični studentsko-građanski pokret ruši režim Aleksandra Vučića kojeg oni svi odreda podržavaju.

Međutim, bez obzira što sve ovo jeste tako, činjenica je da svijet koji prestaje počivati na dogovoru o zabrani nasilne promjene granica i počne se bazirati na isključivom argumentu nasilja, prekrajanja granica, ignoriranja međunarodnog poretka i koji u suštinskom smislu prezire slobodno društvo, demokraciju kao takvu i temeljna ljudska i građanska prava, a onda i sve vrste manjina i opozicija te na koncu svijet koji organski ne podnosi ideju liberalne demokracije, ali i iste te ljevice, jeste svijet fašizma. Koji upravo dobiva puni međunarodni legitimitet pod vodstvom ove dvojice lidera. U takvom svijetu, Europska unija i liberalna demokracija kao takve postaju stvarni neprijatelji, što isto vrijedi i za ideju pacifizma i antifašizma.

Moment u kojem se danas nalazimo je zapravo moment 1938. godine. I to svatko iole razuman vidi. Jednako kao što vidi da je Ukrajina nova Čehoslovačka, a Palestinci nekadašnji Jevreji. Praviti se da to nije tako, a sve u ime nekih općih ljevičarskih vrijednosti, zastrašujuće je.

Dodatno je zastrašujuće kad se to događa u našim krajevima i zemljama koje ne bi uopće postojale ili bi i dalje bile okupirane od ovdašnjeg identičnog nacionalističkog imperijalizma koji je mislio da ima ekskluzivno pravo na neku zemlju jer je uz nju vezivao nacionalnu mitologiju i koristio argument sile, da nije bilo te iste međunarodne zajednice i zlog zapada koji je u jednom času ipak priznao o čemu se radi.

Koliko je ta pozicija kontradiktorna i logički neodrživa, najbolje se može uočiti kroz analizu govora hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića, koji kad priča o Domovinskom ratu i o devedesetima, koristi jednu logiku, a kad priča o Ukrajini, drugu.

Na kraju krajeva, svi ovi koji sada likuju, sretni zbog diplomatske ljubavi Putina i Trumpa, sasvim sigurno nisu svjesni da su sva ta njihova pisanja, sloboda govora i mišljenja koje smatraju samorazumljivima, u Rusiji Vladimira Putina odavno izvan zakona, dok bi se isto dogodilo i u SAD-u kad bi Trump uspio koncentrirati toliko političku moć kakvu ima Vladimir Putin.

Kakva god, na koncu, bila narav vlasti Zelenskoga i koliko god Europska unija zajedno s liberalnom demokracijom bila cinična, ne mogu se staviti u istu rečenicu s onim što je stvarnost Rusije, zemlje i režima koji već godinama vrši agresiju na susjednu zemlju koristeći sve moguće argumente koji se, zapravo, svode na argument nasilja i imperijalnog nacionalizma po kojem Ukrajinci ne postoje, niti bi trebali postojati. Slaviti pobjedu tog principa nad Zapadom je jednako užasavajuće koliko je i glupo.