Zakunu se državi, a onda je stanu razvaljivati

Nacionalističke vlasti u Bosni i Hercegovini, etnički i politički međusobno sukobljene, imaju izražen zajednički sindrom - potpuno su neosjetljive na bilo kakvu kritiku na sopstveni račun. Očigledan primjer takve ignorancije imali smo ovih dana, kada je bivši visoki predstavnik Wofgang Petritsch uputio sljedeći apel domaćim liderima: “Ili ćete shvatiti i prihvatiti da je BiH država ili otvoreno reći da ne želite da budete država.” Njegovo nimalo kurtoazno upozorenje, dramatičnije nego ikada, odiše jedva prisutnom ljutnjom čovjeka koji je pune tri godine proveo među nama, učinivši neke važne i dobre stvari. Odlazeći 2002. godine, ostavio je BiH u stanju nade da će događaji krenuti u dobrom pravcu, a danas je vidi kao zemlju bez stvarne države. On je poziva da se, bez ikakvog odgađanja, “probudi ako želi biti država”. Naravno, nije riječ ni o kakvom snu ili drijemežu, nego o pometenosti čitavog društva, do koje su ga dovele neodgovorne političke vođe. Nije slučajno da austrijski diplomata govori o državi kao takvoj, razbijajući svaku iluziju da će nam je neko drugi pokloniti. I zato kaže: “Ako ste država, onda se prvenstveno morate brinuti o sebi.” I šta ako je za sve to kasno pošto su stvari otišle predaleko?

Petritschev apel je, posve očekivano, otišao u vjetar. Oni kojima je upućen, ponašaju se kao da ništa nisu čuli, ni razumjeli. Umjesto da se najavi rasprava u državnom Parlamentu, kako bi se vidjelo kakvu državu želimo ili ne želimo, objavljen je predizborni rat na svim nivoima. Borba za vlast postala je važnija od spašavanja države. Mediji pomno prate razne koalicione kombinacije, predviđaju pobjednike i poražene, sa posebnim osvrtom na sastav novog Predsjedništva BiH, i tako zamajavaju politički polupismen narod. Pri čemu politički emancipovanu manjinu baš nimalo ne zanima ko će sjediti u vrhu invalidne države, pogotovo što tročlano Predsjedništvo nije u stanju da postigne konsenzus ni o čemu što je od općeg, zajedničkog interesa. A mogli bismo nešto naučiti od starih Dubrovčana, koji su svojom mudrošću, u okruženju koje im nije bilo naklonjeno, uspjeli ne samo očuvati svoju malu Republiku nego su je učinili slavnom pomorskom državicom, koja je imala preko 40 diplomatskih predstavništava, od Mediterana do Turske i Rusije. Iznad vrata vijećnice u dubrovačkom Kneževom dvoru i danas stoji na latinskom ispisano geslo, koje u prevodu glasi: “Zaboravite privatno, brinite se za javno.” Ono simbolizira predanost općem dobru i odgovornost dužnosnika prema državi.

Naši vijećnici, entitetski i državni poslanici, ministri i članovi Predsjedništva BiH, protokolarno se, prije nego što prvu platu strpaju u džep, zakunu da će odgovorno vršiti svoju dužnost. A onda, čast izuzecima, stanu na razne načine razvaljivati vlastitu državu!? Dodik je apsolutni prvak u toj subverzivnoj disciplini. Ne atakuje on, recimo, na BHRT zato što se plaši da mu ta medijska kuća ne dođe glave, nego zato što ne želi da vidi ništa što bi potvrđivalo državnost Bosne i Hercegovine. On praktično krči put i Draganu Čoviću, kao što je devedesetih godina Slobodan Milošević krčio put generalisimusu Franji Tuđmanu, iako se dvojica iskrenih neprijatelja nisu slagala ni u čemu, osim u podjeli Bosne i Hercegovine. Grleći se i slikajući sa Thompsonom u Mostaru, uglađeni Čović je najzad pokazao svoje “proevropsko” lice. Ali, kako rekoh, ima tu i mnogo kooperanata. I to u masovnom broju, koji nisu nimalo nevini što je u pitanje doveden i sam opstanak države BiH. To su, u prvom redu, nacionalistički orijentirani birači, koji svoj mandat da upravljaju zemljom već decenijama poklanjaju ljudima kojima su neki drugi gradovi glavni gradovi, a ne Sarajevo.

Ali, ako rat još nije izašao iz glava mnogih ljudi, opterećenih strahom od neizvjesnosti svakog novog dana, i od novih vjetrova koji pušu diljem svijeta, razočaravajući je oportunizam gotovo čitave akademske zajednice, koja uključuje širok krug važnih i društveno uglednih zanimanja. O tome je ovih dana kritički progovorio profesor i akademik Asim Mujkić, jedan od malobrojnih koji su iz svojih fakultetskih kabineta izašli na ulicu i priključili se studentima na protestima. A gdje su ostale Mujkićeve kolege? Gdje su roditelji sarajevskih studenata, koji bi prvi morali stati uz svoju djecu? Bilo ih je, ali jako malo. Većina ih, činjenica je, glasa za nacionaliste. Usput rečeno, sigurno je da ovih protesta ne bi bilo da se nije desila teška saobraćajna nesreća u kojoj je stradalo dvoje mladih ljudi. Kako god, treba ih podržati punom snagom, to je prvorazredna obaveza svih medija kojima je stalo do normalnog života u ovoj zemlji. A da li će se grudva pobune mladih pretvoriti u socijalnu lavinu, ostaje da se vidi. Počelo je u Sarajevu, pošto iz centra sve i počinje, a onda se proširilo na ostale gradove. To je dobar znak. Prema šturim informacijama o tome šta se sve proteklih 20 godina radilo u Grasu i ko je sve tu imao svoje prste, odgovarajuće Tužilaštvo čeka rudarski posao, angažman bez poveza na očima.

Gras je samo jedna od slika katastrofalne zapuštenosti našeg društva, moralne i svake druge, ali bi slučaj tramvaja-ubice mogao postati otvorena Pandorina kutija čitavog kriminalizovanog sistema države koja je na rubu rasula. Ne postoji drugi izlaz iz takvog stanja osim najšireg dogovora o karakteru države u kojoj živimo. A to će zahtijevati težak i bolan kompromis svih relevantnih faktora.