Zajedno protiv požara
Pišem ovaj tekst u danu u kojem je Christian Schmidt nametnuo nekoliko zakona, što je razumljivo postala tema dana, ali ne pišem o njoj planski, između ostalog i zbog toga što sam potpuno svjestan kako upravo potvrđeni trend u Europi, da sve više ljudi planski izbjegava čitati vijesti, vrijedi i za Bosnu i Hercegovinu. Što nije nimalo slučajno, jer su ljudi prezasićeni teškim temama.
No, u svjetlu i Schmidtovih odluka ostaje nam pitanje što je zapravo država? Ovo pitanje sam u nekoliko navrata postavio u kolumnama u Oslobođenju, u pravilu uzaludno jer su i dalje prvi odgovori koje će većina ljudi ponuditi biti da su to simboli, parlament, pravosuđe, izborni zakon, ustav i sve ove teme o kojima raspravljamo već više od trideset i pet godina, ni sa kakvim pomakom.
A država je zapravo servis građanima, koji redovno i prilično skupo plaćaju taj servis, očekujući zauzvrat normalnu zdravstvenu skrb, riješene komunalije, ugodan životni okoliš i sigurnost.
Ovih dana oko Mostara su praktično svakodnevno gorjeli brojni požari, od kojih je najozbiljniji bio onaj koji se sa Fortice spustio prema Sutini i Vrapčićima i koji bi teško, ako ne i nemoguće, bio zaustavljen bez pomoći air traktora i vojnog helikoptera. Gorjeli su ti požari i diljem Hercegovine, a najopasniji je bio onaj u Trebinju.
Taj isti air traktor grad i županija su iznajmili za ovu ljetnu sezonu, uz pomoć Vlade Federacije, a ta je vijest često bila praćena i podsmijehom šire javnosti. Međutim, pokazalo se da je odluka itekako imala smisla. Uostalom, konačno nije trebalo moliti zračnu pomoć iz Hrvatske.
No, još većeg smisla bi imala odluka o kupnji nekoliko kanadera i air traktora koji bi bili u vlasništvu države, entiteta ili županija, realno je sasvim nebitno, ako bi ih čitava zemlja koristila.
I tu počinje i završava sav paradoks Bosne i Hercegovine. Njeni narodi i građani su spremni potrošiti pola života svađajući se oko ratnog nasljeđa i ustavnog uređenja zemlje, a da se istovremeno oko njih sve komunalno raspada, da su ceste nikakve, da požare nitko ozbiljno ne gasi, da se rijeke pregrađuju i zagađuju i da zapravo svi skupa žive u jednoj općoj deponiji, što konkretnoj, što mentalnoj. Da su samo deset posto energije i vremena koje su na taj način uzaludno utrošili iskoristili za pritisak na institucije da se kupe kanaderi, oni bi davno bili kupljeni. Tim prije što o ovom pitanju nema međunacionalnih razlika.
I svaki put kad vide smislenost takve vrste pritiska i lobiranja te izravnu korist od tehnološke modernizacije, pamćenje na opasnost i važnost ovakvih stvari traje im još nekoliko dana nakon što opasnost prođe.
Dodatno, Mostar koji politički već duže još jednom metaforički gori iznutra oko pitanja izgradnje HNK-a, ali zapravo opet na pitanju odnosa prema prošlosti, posve jednostavno i samorazumljivo se ujedinio u pomoći i podršci vatrogascima, za kojih nema jedne ili druge strane kad su u pitanju požari. Jednako kao što ni za vatru i ostale prirodne pojave takve vrste barijera ne postoje.
Ovo je sad opet banalno pitanje, ali što nam to zapravo govori? Pa sasvim jednostavnu stvar kako zajedno živimo na istom prostoru, kojim jedino zajedno možemo upravljati, kako ne možemo bez pomoći jednih drugima i kako je država tu da nas zaštiti i olakša nam život u tom zajedničkom prostoru.
To što ovako jednostavnu istinu mnogi zaborave i što afirmativnih i životnih tekstova i tema u medijima ima neusporedivo manje od tema političkih razmirica, jeste samorazumljivo, ali je itekako i jedan od generatora problema.
Čitav život sam, uostalom, nekako instinktivno uvjeren u to da kad bismo imali vječno ljeto, s idejom o moru, rijekama i odmoru, pa i sa strahom od požara, ali sa jednim sasvim drugačijim tempom življenja i tematskih preokupacija, s fokusiranosti na kulturu i festivale, zapravo se uopće ne bismo zamarali svim ovim drugim pitanjima koja su teško rješiva i stalno proizvode konflikte.
Znam da zvuči utopijski, ali možda da jednu godinu ipak probamo samo tim putem pa vidimo krajnji ishod?