Vrijeme je za tri SDP-a
Ima od toga već više od dvadeset i pet godina kad sam s ocem i s njegovim drugom iz predratnog SDP-a sjedio na ručku u jednom mostarskom restoranu i slušao prijedlog tatinog druga kako bi trebali osnovati neku vrstu hrvatskog SDP-a, jer drugačije ne ide.
Tata mu je odgovorio onako kako je jedino bilo smisleno, da je to kontradiktornost sama po sebi i da ne može socijaldemokracija u zajedničkoj zemlji biti nacionalna. Na kraju krajeva, primjer Dodikove, nominalno socijaldemokratske partije pokazuje kako sve to skupa može završiti u ovakvoj političkoj situaciji i podijeljenoj zemlji.
Dugo sam i sam vjerovao u takav odgovor i uopće u blasfemičnost ideje o nekakvoj nacionalizaciji socijaldemokracije, međutim, nakon što sam neki dan u studiju Federalne televizije proveo pola sata slušajući uzaludnu raspravu između lidera stranaka s hrvatskim predznakom o temi navodne pluralizacije scene, a onda sam otišao iz emisije, nakon što sam rekao u nekoliko rečenica što sam imao za reći o toj temi, palo mi je na pamet kako je ta ideja jedini izlaz za ovo stanje.
Zašto to mislim? Pa prvo zato što je i Komunistička partija Jugoslavije, uviđajući kompleksnost nacionalnog pitanja i nemogućnost da ga se zanemari, 1937. osnovala Komunističku partiju Slovenije i Komunističku partiju Hrvatske. Ne i komunističku partiju Srbije, što je bilo zanimljivo i znakovito, a može poslužiti kao paralela s današnjom Bosnom i Hercegovinom. To što je, međutim, KPJ uvažio nacionalno pitanje i nacionalne specifičnosti Slovenije i Hrvatske, ne znači da su te dvije partije bile samostalne i da su mogle voditi politiku suštinski odvojenu od linije KPJ.
I baš zato, poučen tim primjerom, koliko i realnom nemogućnošću SDP-a da zaista djeluje nezavisno od situacije, odnosno nemogućnosti da premosti raskorak između vlastitog političkog ideala i realnosti državnog uređenja, mislim da je ovo jedina ideja koja bi mogla funkcionirati. Jer, da se ne lažemo, SDP jeste i nominalni i sentimentalni istinski nasljednik partije, pa i maglovito idejni. I ta partija se oduvijek trudila zadržati svoj multietnički karakter. Međutim, jasno je kao dan da dobija uvjerljivo najviše glasova među Bošnjacima i da se onda logično stalno prilagođava većinskom političkom mišljenju kod Bošnjaka. Što s jedne strane nikada ne može biti dovoljno da bi nadmašila nacionalne stranke u patriotizmu, ali može biti sasvim dovoljno da i ono malo podrške koju SDP ima među Srbima i Hrvatima izgubi jer konteksti djelovanja i očekivanja ipak nisu isti.
Osnivanjem, bilo formalno dviju novih stranaka, koje bi onda bile u trajnom savezu i koordinaciji s izvornim SDP-om, bilo dviju stranačkih frakcija koje bi djelovale u specifičnom kontekstu Republike Srpske i među Srbima, te one koja bi djelovala među Hrvatima, bilo bi dovoljno prostora da te dvije stranke vode onoliko samostalnu politiku kojom bi mogle privući veći postotak glasača među Srbima i Hrvatima, dok bi takav potez istovremeno omogućio to da nacionalno obojeni patriotizam tipa onoga Denisa Bećirovića ne izgleda do kraja neprirodno u partijskom okruženju u Sarajevu. Za Benjaminu Karić ovo ne vrijedi, jer ona u ozbiljnoj političkoj partiji u svakom slučaju djeluje neprirodno.
Možda zvuči suludo, ali tek na ovaj način bi se otvorio prostor da jedina partija koja je to donekle u stanju, a to jeste SDP, počne integrirati podijeljena društva u Bosni i Hercegovini. Istina je da za ovakav potez treba političke hrabrosti, ali ona nije ništa veća od hrabrosti za bilo kakvo sudjelovanje u vlasti u ovim okolnostima, a donijela bi puno veće benefite.
Ponajprije u tome što bi se konačno mogla pojaviti suštinska pluralizacija u srpskoj i hrvatskoj politici, a ne samo nominalna koju imamo danas i koja se svodi na dilemu između desno i desnije, te nacionalno ili nacionalističkije.