Vrijeme je za širi društveni dijalog o budućnosti države

Da neće biti jednostavno s Dodikom i njegovom presudom, znali smo od početka. Međutim, to da će se u istom danu obznaniti informacija da je Interpol odbio raspisati međunarodnu tjeralicu za njim, a da će pregovori o novoj većini opet zapeti na izboru hrvatskog člana Predsjedništva, jesu ipak dva velika udarca u jednom danu.

I prije nego bilo što dodatno napišem, pošteno je da kažem ono što mislim o obje teme. Milorad Dodik je autentična politička štetočina, svjesni kršitelj zakona i iste one dejtonske arhitekture iza koje se sakriva, kakva god da ona bila, te je ujedno čovjek koji zaista radi na secesiji i minira svaki pokušaj da Bosna i Hercegovina uopće funkcionira kao država. Samim tim, pored toga što namjerno ruši ustavni poredak, zbog čega treba odgovarati pred zakonom, on jednostavno više ne može biti nikakav partner u razgovorima, a kamoli faktor u državnoj vlasti.

S druge pak strane, ljutili se čitatelji na mene ili ne, izvlačili mi legalnost te mogućnosti kao argument ili ne, pa i bez obzira na to što ja mislim o politici HDZ-a, jednostavno nije u redu da Hrvati ne mogu izabrati svog člana Predsjedništva. I to svatko s minimumom intelektualnog poštenja intimno zna. Uostalom, razlog zbog kojeg jesu tri člana Predsjedništva jeste taj da svaki narod izabere svoga. I to je jedino u duhu Ustava. Sve drugo je želja da se intelektualnim akrobacijama obrani neobranjivo.

No, baš zbog svega navedenog, iz čega je posve vidljivo kako smo kao država i kao društvo došli do zida, vrijeme je da se društvo i javnost konačno probude i prestanu se skrivati iza političkih stranaka, vjerskih zajednica i društvenih mreža. Ne može se javna rasprava o budućnosti zemlje, posebno u ovako delikatnom trenutku, svesti na zatvorene sastanke političkih lidera, jednostrana priopćenja vodstva vjerskih zajednica i prepucavanja na društvenim mrežama.

Jer kakvo god da ovo društvo u Bosni i Hercegovini bilo i koliko god ono jeste isparcelizirano i prestrašeno, u njemu ima dovoljno i ljudskog i intelektualnog kapaciteta da mu ne trebaju nikakve vođe i monolog.

Došlo je vrijeme kada civilno društvo, ozbiljni mediji, intelektualci, akademska zajednica, pa i sindikati, trebaju izaći u javni prostor, u čitav ciklus javnih i publici otvorenih debata o budućnosti zemlje. Debata koje će se odvijati po javnim dvoranama diljem zemlje, u svim većim sredinama, na fakultetima i u medijima, ponajprije na televizijama, dakle pred čitavom javnosti. Tu će, naravno, nužno biti puno iz temelja suprotstavljenih stavova, sasvim sigurno i nervoze i povišenih emocija. Ali ćemo na koncu konačno čuti jedni druge, na kraju krajeva, barem se malo kroz te razgovore približiti, uključiti sve građane kao aktere u čitavu priču i vratiti im osjećaj da su i njihovo mišljenje i glas bitni te dokinuti bahatost i monopol političkih partija i vjerskih zajednica koje se postavljaju kao jedini tumači narodne volje, bez da su taj narod, odnosno te građane uopće pitali što oni zapravo misle.

Ovo, naravno, ne znači da spomenuti ne govore u globalu ono što dobar dio pripadnika njihove nacije misli, ali jeste stvar u detaljima i u atmosferi.

Jer kad se nešto stalno događa iza zatvorenih vrata i bez pristupa javnosti i kad su ta javnost, odnosno svi građani, samo objekti kojima su namijenjena priopćenja za javnost bez mogućnosti dijaloga, dakle, kada im se oduzme mogućnost da postanu subjekti, onda se živi u atmosferi straha i stvara osjećaj besmisla i nemoći. A to je upravo osjećaj koji je i doveo do zida pred kojim se nalazimo.

Uvjeren sam, na kraju krajeva, da će Bosna i Hercegovina preživjeti, što zbog neke njene unutrašnje logike i činjenice da je ovaj geografski prostor zaista neka višestoljetna prirodna geografsko-historijska cjelina te da su ljudi ovdje, bez obzira na nacionalističku stvarnost koju su kreirali i na traume koje nose toga zapravo svjesni. Čak više mislim da će zbog te logike i odnosa preživjeti, nego zbog međunarodnog pritiska, na koji će se biti sve teže osloniti. Ali da bismo zaista krenuli naprijed, moramo jedni drugima dati šansu i postati istinski slobodni ljudi.

I to moramo postati sada.