Vladimir Skočajić Taramba

Slučaj je tako htio da su u istom dvorištu Ulice Stjepana Radića u Mostaru, jedne od dvije u zapadnom dijelu grada koje su sačuvale predratno ime, odrasla ili živjela trojica legendarnih nogometaša Veleža. A isti taj slučaj je htio da njihova porijekla, ratne i poslijeratne sudbine budu vjerna slika svih naših kaosa i drugačijih životnih, političkih pa i moralnih te ljudskih izbora, kao i stvari na koje nisu mogli utjecati. Taj naš drug slučaj je također namjestio i to da se u toj ulici nalazio Veležov stadion, koji danas nosi ime njegovog starog i novog gradskog rivala Zrinjskog, kluba koji na tom stadionu danas igra.

Ta trojica su Jadranko Topić, Enver Marić i Vladimir Skočajić Taramba, pri čemu u nekoj gradskoj fudbalskoj mitologiji prva dvojica, a posebno Marić, imaju puno bitnije mjesto, ali je Skočajić, ujedno najmlađi među njima, jedan od samo dvojice igrača Veleža koji je sudjelovao u osvajanju dva jedina predratna trofeja kluba, dva Kupa Maršala Tita iz 1981. i 1986. godine, pri čemu je, posebno u drugom finalu protiv zagrebačkog Dinama, bio jedan od bitnijih igrača u prvoj ekipi.

A Mostar, koji je inače jednako lijep, koliko i surov grad, iskazivao je nepodijeljeno poštovanje samo prema tri kategorije svojih ljudi. To su nogometaši, pjesnici i slikari. Jasno, isključivo ako su bili iznimno talentirani i uspješni i zaljubljeni u Mostar, što su zapravo bili svi. I volio je ljude koji su bili raja. Taramba je bio vrhunski igrač i bio je raja, čime je ispunio sve preduvjete da uđe u panteon Mostaraca koji će biti vječno zapamćeni.

Slučaj je opet htio da je Skočajić praktično čitavu drugu polovicu života, kao jedan od klupskih trenera, posvetio drugom gradskom nogometnom klubu Zrinjskom, na isti način na koji je igračku karijeru posvetio Veležu. Što je samo učvrstilo njegov kultni status u čitavom gradu, kakav je on danas.

S druge pak strane, ne radi se o slučaju, nego o izboru, da su se oba kluba oprostila službenom objavom od njega na društvenim mrežama, tako da su se osvrnuli samo na onaj dio karijere koji je posvetio tom konkretnom klubu.

To jednako nije dobro, koliko je i razumljivo.

Ali Skočajićev nagli i prerani odlazak otvara još jednu temu koja nije ni blizu lijepa kao sve priče iz gradske mitologije.

Naime, njegovim odlaskom jako se smanjio broj ljudi koji su bili istinski mostovi Mostara i koji su na neki način održavali živom vezu između ta dva dijela ratom podijeljenog grada, ali i između tri ovdašnja naroda. Proći će još neko vrijeme unutar kojeg će na životu biti još neki ljudi koji su predstavljali i još predstavljaju takve mostove. Ali, to vrijeme neće još dugo trajati, jer su biologija i čovjekova prolaznost, nažalost, neumoljive.

I nužno se nameće pitanje što ćemo onda kad to vrijeme dođe da starih mostova više ne bude, a nove nismo izgradili. Mislim naravno na međuljudske, a ne na fizičke mostove.

To pitanje ne vrijedi samo u Mostaru nego i u čitavoj Bosni i Hercegovini. A bojim se da odgovore niti ne tražimo, a kamoli da bismo ih ponudili.

No, dok se taj proces definitivno ne privede kraju, još stignemo nešto novo izgraditi, a zajedničku prošlost pamtiti i ne falsificirati. Nije puno, ali mogućnost barem postoji.

A što se na kraju tiče Skočajića i nekog mog osobnog odnosa prema njemu, to dvorište u Radićevoj ulici je i moje dvorište i falit će mi da onako gegajućim hodom, kao da je u vječnom driblingu, prođe uz zid stare zgrade i srdačno se javi. Pa ga onda, kao malo koga drugog, ispratim pogledom ili se čak i osvrnem jer je taj hod bio hipnotičan kao na travnjaku.

Valjda tako stare vječna djeca i majstori nogometne igre.