Vama je čovjek, obični čovjek - ništa
Na pragu smo još jednog oktobra. Mjeseca koji se obilježava kao mjesec roze vrpce, odnosno Međunarodnog mjeseca borbe protiv raka dojke. I opet će nas bombardovati sa svih strana raznim kampanjama, bilbordima, izjavama podrške, saosjećanja, razumijevanja. I opet će žene oboljele od karcinoma dojke biti u fokusu. Razgovarat će se, pjevati, plesati, družiti, držati za ruku, pod ruku, fotografisati i snimati se u roze, nosit će se vrpce na reverima sakoa. Sve će prštati od ljubavi kao vatromet u novogodišnjoj noći. Čovjek bi pomislio da je u državi od oko tri miliona stanovnika svima sve potaman, jer tako može biti.
Čovjek bi pomislio da vlast i zajednica funkcionišu kao jedno, dišu jednom dušom, brinu jedni o drugima, jer i to tako može biti. A, samo oni koji su oboljeli, koji su zaista u raljama karcinoma, znaju da je taj ružičasti oktobar maska, farsa, prilika da, između ostalih, i svi oni koji ostalih 11 mjeseci ne rade svoj posao ignorišu sve što ima veze sa poslom, izađu u javnost i na sva zvona pričaju kako nas razumiju i kako su nam bezrezervna podrška. Kako će učiniti sve, bla, bla...
Ne znam ni koji put pišem i naglašavam da nama ne treba razumijevanje ljudi koje ne poznajemo i koji ne poznaju nas, da ne računamo ni na njihovu podršku, saosjećanje, ljubav. Ne treba nam tapšanje po ramenu načelnika koji u budžetima ne planiraju jednokratne pomoći za liječenje onkoloških pacijenata, a takvih je jako mnogo.
Ne trebaju nam riječi ohrabrenja političara opozicije ili pozicije koji godinama sjede u parlamentima bez ijedne inicijative i reakcije na budžete u kojima se onkologija ostavlja po strani, u kojima je liječenje na zadnjoj tački zakona o raspodjeli budžeta, u kojima je zdravlje pod stavkom ostalo i u kojima novca ima za sve osim za smrtno bolesne ljude. Ne treba nam ništa od onih koji 23 godine krše zakon koji su sami pisali i usvojili. Samo neka svi napokon počnu raditi po slovu zakona.
I nije floskula da “zdrav čovjek ima hiljadu i jednu želju, a bolestan samo jednu - da ozdravi”. A da bi bolesni ozdravili, trebali bi se liječiti. A da bi se liječili, potrebno je da imamo lijekove, adekvatne lijekove, blagovremeno uključenu terapiju. A da bismo imali lijekove, potrebno je da političari rade svoj posao, da resorni ministar pročita opis svoga posla, nauči ga i počne raditi, a da oni koji dižu ruke u parlamentima shvate da je vrijeme humanitarnih pomoći davno prošlo i da je potrebno svaki lijek platiti, pa izglasaju i dovoljnu sumu novca za Fond solidarnosti. I ne samo u oktobru.
Godina ima 12 mjeseci. Svakoga dana, svih 12 mjeseci ljudi obolijevaju. I masovno mole, vape za život, za pomoć, za pravo i pravdu. U ovom momentu je aktivnih više od stotinu apela za pomoć u liječenju naših građana. Teško bolesnih. Prepuštenih. Napuštenih. Samih u svome bolu i jadu. Svakoga dana sa Sarajevskog aerodroma na razne svjetske destinacije putuju desetine bolesnih, od kojih su neki svjesni da odlaze na posljednje putovanje jer su predugo čekali da ih se naša vlast sjeti. U čekanju na lijek karcinom je dernečio, rastao, lutao po tijelu nebranjenom.
Zauzeo sve što je htio i želio. U čekanju prođe život, a onkološki pacijenti čekaju duže od 20 godina da vlast profunkcioniše. Ne da se podijele fotelje, funkcije, da se raskusuraju sa javnim ustanovama i pozicijama, jer nekada se čini da vlast funkcioniše samo tada i samo zbog toga. I nije mi jasno kako nije stid sve ove koji su vladali dvije decenije i koji vladaju danas činjenice da im ljudi lutaju po svijetu tražeći i moleći za lijek.
Pa, ljudi dragi, ne ide se iz BiH masovno samo da se školujemo, edukujemo, radimo, zaradimo i živimo od svoga rada. Ljudi vam odlaze zbog injekcije, zbog infuzije, tablete. Ljudi vam idu da bi preživjeli. Izliječili karcinom. Ljudi vam idu jer pucate na njih i u njih iz svih oružja. Ljudi vam idu jer im je ovdje uskraćeno osnovno ljudsko pravo na život i liječenje. Ljudi vam idu jer ih ne želite liječiti. Ne zato što nemate novca, nego zato što ga ne date. Imate važnije stvari. Važnije troškove. Važnije investicije. Vama je investicija sve osim čovjeka. Vama je čovjek, obični čovjek, ništa.