Uzaludno znanje Tonina Picule

Pokojni Đermano Senjanović Ćićo, jedan od kultnih autora splitskog Feral Tribunea, imao je fantastičnu frazu za junake televizijskih kvizova. Naime, nazivao ih je “junacima uzaludnog znanja”. Senjanović mi je zbog toga pao na pamet nakon čitanja posljednjeg intervjua Tonina Picule, kojeg je dao u TV studiju zagrebačkog Jutarnjeg lista i koji se sadržajno naslanja na sve njegove istupe u posljednje vrijeme, ali je ipak znatno detaljniji.

Picula, koji je inače revitalizirao svoju karijeru političara, o čemu sam ovdje već pisao, nakon što su ga iz europarlamentarne zavjetrine imenovali specijalnim izvjestiteljem Europskog parlamenta za Srbiju, postao je zahvaljujući toj činjenici sveprisutan u jugoslavenskoj javnosti. I ne može se reći kako on tu svoju sveprisutnost ne koristi i ne pokušava objasniti zainteresiranoj javnosti situaciju u Srbiji i odnos Europske unije prema regiji u cjelini, ali i prema pitanju daljnjeg širenja Europske unije.

Međutim, domet Piculinih nastojanja je skoro pa nikakav, zbog čega s punim pravom zaslužuje titulu junaka uzaludnog znanja.

Jer uzalud je i njegovo detaljno poznavanje situacije na ovim prostorima, kao i njegov dubinski uvid u način razmišljanja i odnosa institucija Europske unije prema zapadnom Balkanu i generalno prema pitanju proširenja. I to iz prostog razloga što to mišljenje i znanje ne koristi nitko, osim ionako dobro upućene i zainteresirane jugoslavenske javnosti te poslanika u Europskom parlamentu, čija je opet politička uloga uglavnom fikusnog tipa u odnosu na Europsku komisiju, odnosno u odnosu na vladu Europske unije. Drugim riječima, uloga Europskog parlamenta je istovjetna ulozi ovdašnjih parlamenata u političkom životu država. Oni su tu da, prije svega, amenuju odluke većine i lidera vlade, a usput mogu biti i debatni klub koji će donositi neobvezujuće rezolucije, osude, mišljenja i sl.

Da bi se to u bilo kojem smjeru promijenilo, potrebna je ozbiljna politička volja unutar nacionalnih država koje čine Europsku uniju, za projektom stvaranja integriranije i efikasnije Europske unije, kao suštinske političke federacije tih zemalja. A te volje ne samo što nema nego je ona, uglavnom, suprotna i ide k sve većem povratku suvereniteta nacionalnim državama.

Što je, dakle, Tonino Picula rekao u razgovoru za Jutarnji list?

Pa rekao je otprilike kako Srbija, odnosno Vučićev režim obmanjuje europsku javnost tvrdeći da Rusija financira građanske i studentske prosvjede, dok Rusiji priča priču o obojenoj revoluciji koju financira Rusija. Istovremeno je ukazao, doduše, ne baš otvoreno, kako je Europskoj uniji ovo sve skupa jasno, ali da su tu Vučićevi kupoprodajni ugovori s vojnom industrijom Francuske i dobri odnosi s Macronom, da je isto tako Europa skeptična prema tome da bi nova vlast bila proeuropska i manje nacionalistička, da Vučić koristi Hrvatsku kao strašilo i protjeruje njezine građane, štoviše, imenuje osobu sklonu ekscesima, bez ikakvog diplomatskog iskustva na mjesto veleposlanice u toj zemlji, na što sve Republika Hrvatska još uvijek, zapravo, nije ozbiljno reagirala, da bi Vučić najradije napravio neki novi incident na Kosovu, ali da to nakon Banjske više nije u stanju napraviti, da se čudi Dodiku što se uopće vratio iz Moskve, ali da njegov slučaj pokazuje nefunkcionalnost državnih institucija Bosne i Hercegovine, da će njegov izvještaj o Srbiji, koji je očito vrlo realan i upućen, biti nedvojbeno usvojen, ali da svakako nema nikakvih izgleda za skoro širenje Europske unije, pri čemu je prognozirao da ni Crna Gora, kao ni Ukrajinu nemaju nikakvih izgleda prije 2030. godine. Za kraj je još dodao i to da je sa svijetom koji je nastao 1945. evidentno gotovo, što je Europska unija dočekala potpuno nespremna, ne vodeći do sada uopće računa o vanjskoj i sigurnosnoj politici i da, zapravo, opstanak Unije, mada nije to tako doslovno rekao, ovisi o temeljitim reformama njezinog sustava.

Problem s čitavom ovom pričom i uzaludnošću Piculinog znanja je otprilike identičan problemu situacije s Miloradom Dodikom i njegovom sabotažom državnih institucija. Svi sve odlično znaju, a ne mogu poduzeti ili ne poduzimaju ništa, pretvarajući se od aktera u političke komentatore. Upućene i zanimljive, ali uzaludne.