Tri pisma iz Sarajeva

Kad je Goran Bregović svoj, inače odličan album iz 2017. godine, naslovio “Tri pisma iz Sarajeva”, a snimio ga je inspiriran muslimanskom, kršćanskom i jevrejskom muzikom iz svog grada, naravno da je uradio i marketinški pametnu stvar. Bregović je, kao čovjek koji je oduvijek znao s marketingom i medijima, još jednom zajahao na valu zgodne turističke i političke priče o Sarajevu kao europskom Jeruzalemu. Ta priča, naravno, ima itekakvo utemeljenje u prošlosti, ali je slijedom posljedica rata počela sve više seliti u sjećanje i u mit, napuštajući stvarnost. Istina je da su ljudi koji su ostali živjeti u Sarajevu najmanje krivi za tu činjenicu i da je najvećem dijelu tih ljudi sasvim sigurno žao što je tako, ali to ne mijenja sve ovo ranije navedeno.

Ovih dana je taj mit o europskom Jeruzalemu doživio veliko iskušenje i ipak javni poraz. Govorim naravno o neodržavanju skupa europskih rabina u Sarajevu. I tu uopće nije ni bitno hoće li netko vjerovati teoriji o kukavičjem jajetu hrvatskih medija iz Bosne i Hercegovine i ulozi Amira Grossa Kabirija, jednako kao što se nema smisla eventualno pozivati na privatnu odluku vodstva hotela ili na reakciju jednog ministra. Činjenica je da je skup de facto zabranjen zbog pritiska javnosti. I opet, za tu činjenicu je sasvim nebitna kasnija reakcija čelnog čovjeka te organizacije i njegov zahtjev da Europska unija na neki način kazni Bosnu i Hercegovinu zbog toga. Uostalom, sama Bosna i Hercegovina, odnosno njeni vodeći političari, najbolje opstruira vlastiti put prema Europskoj uniji, tako da uopće nema potrebe da ga itko dodatno zaustavlja.

Nema, naravno, nikakve sumnje da desničarska vlast i zapravo čitava država Izrael i uvjerljivo najveći dio društva u toj zemlji podržava napad na Gazu. Napad za koji je od starta bilo jasno kako mu je cilj etničko čišćenje Gaze i suspenzija bilo kakve mogućnosti stvaranja palestinske države. Kako je taj cilj očito bilo nemoguće ostvariti, jer Palestinci nisu željeli masovno napustiti vlastitu zemlju, to isto društvo onda nije vidjelo nikakav problem prema činjenici da se sve skupa pretvorilo u genocid. I sve stoji, istina je da Zapad i Europa teško mijenjaju svoju tradicionalnu pomoć Izraelu i da se licemjerno odnose prema Gazi, posebno u odnosu na Ukrajinu.

Ali, i to “ali” je u čitavoj ovoj priči najbitnije.

Sarajevo je glavni grad Bosne i Hercegovine, koje se dodatno s pravom ljuti kad mu iz Republike Srpske ili od strane hrvatske politike nešto manje vidljivo, taj status osporavaju. Sarajevo se također s pravom ljuti kad ga Milorad Dodik naziva Teheranom.

Međutim, ako Sarajevo zaista želi biti glavni grad zemlje, što formalno svakako jeste, onda se u njemu ne smiju zabranjivati skupovi, tribine i konferencije samo zato što politički, pa i ljudski ako ćemo i o tome, nerviraju većinu ljudi u gradu. Bilo kakvo okupljanje koje ne krši nijedan zakon jednostavno ne smije biti zabranjeno ili cenzurirano. O njemu se može izreći mišljenje, može se eventualno i naknadno pokrenuti istraga, ali samo ukoliko se na skupu doista napravi nešto van zakona. Sve ostalo daleko je od ideje glavnoga grada i uopće od ideje Sarajeva kao zajedničkog grada svih kultura i velikih monoteističkih religija. Tim prije, kad govorimo o konkretnom slučaju, dodatni problem je u tome što se potpuno zanemarila povijesna sudbina jevrejske zajednice u Sarajevu.

Ne postoji ništa gore što se jednoj zemlji i njezinom društvu može dogoditi, naravno govorim o mirnodopskim, a ne o ratnim okolnostima, od toga da postane suštinski isključivo i nespremno uopće i dopustiti, a kamoli čuti nešto s čim ima politički i emocionalni problem. To se Bosni i Hercegovini i njenom društvu u cjelini odavno dogodilo, ali je barem samo Sarajevo najduže tome odolijevalo. Tim je veća šteta što tome sve češće prestaje odolijevati.

A da stvar bude još besmislenija, svakako nije bilo nikakvih šansi da bilo što što bi izašlo s tog skupa zapravo promijeni većinski pogled Sarajeva na politiku Izraela. U čemu je onda problem?