Tko i što slavi ovog 9. maja

Da se našao gremij pisaca distopijskih scenarija, pa zajedno raspravio o tome koji bi bio najmanje zamisliv scenarij proslave 80. godišnjice pobjede nad fašizmom, garantirano je da ne bi izmislili ništa iščašenije od ovoga što ćemo gledati ovih dana.

S jedne strane, u Moskvi će se okupiti krema lidera kojima je istinska demokracija i kao ideja i praksa prirodni neprijatelj i koji suštinski ne podnose zapadni svijet. K tome, okupit će se na proslavi velike godišnjice pobjede nad fašizmom da bi titrale ego jednom realno diktatoru i gledali paradu njegove vojske, koja već nekoliko godina radi agresiju na susjednu zemlju, koju je lažno proglasio nacističkom i ne priznaje joj uopće pravo na stvarnu nezavisnost i postojanje. Dakle, Vladimir Putin slavi pobjedu protiv nečega što je započelo napadom na Poljsku koji se suštinski ne razlikuje od onoga što on radi u Ukrajini.

S druge strane, predsjednik SAD-a, čovjek koji predstavlja kontinuitet s američkom vojskom i zapadnim saveznicima iz tog doba, promatra svijet koji je nastao nakon pobjede nad fašizmom i zapravo po mjeri i željama SAD-a, posebno kad je riječ o nastanku Europske unije, kao nešto nerazumljivo i neprijateljsko, imajući puno više razumijevanja za Vladimira Putina i držeći kao najbližeg suradnika čovjeka koji je salutirao nacističkim pozdravom.

S treće strane, ove naše postjugoslavenske zemlje, koje baštine slavnu antifašističku tradiciju autentične partizanske borbe, koja jeste bila donekle potpomognuta i Crvenom armijom, ali i pomoći Velike Britanije nakon Sutjeske, dakle one borbe čije bi nasljeđe moglo poslužiti kao neki most u današnjem podijeljenom i opasnom svijetu, kao da se utrkuju koje će prije odbaciti od sebe tu baštinu i rehabilitirati kolaboracioniste iz Drugog svjetskog rata.

S četvrte strane pak, upravo u ovom trenutku imamo situaciju da Izrael, zemlja koja je nastala baš kao utočište ostacima naroda koji je preživio holokaust, provodi otvoreno etničko čišćenje u Gazi, uz skoro unisonu podršku kompletnog jevrejskog stanovništva zemlje.

S pete strane imamo Europsku uniju, koja možda još najviše baštini vrijednosti antifašizma, ali i ona cinično, i to baš u ime nečiste savjesti iz doba nacizma, zatvara oči pred Gazom, dok istovremeno forsira obranu principa u Ukrajini.

Na koncu, uz sve to imamo i izbor za novog papu, u Vatikanu, instituciji koja se nikad zapravo nije odredila prema djelovanju Pia XII u vrijeme Drugog svjetskog rata. Još bi najluđe i najljekovitije bilo da kardinali sada izaberu papu koji bi bio autentični antifašist.

No, da prestanemo sanjati i vratimo se na domaći teren, a to su politički izbori onih koji su otišli na proslavu u Moskvu. Naravno, riječ je o Aleksandru Vučiću i Miloradu Dodiku.

Možemo se mi nadati njihovom skorom kraju, koji jeste na vidiku, pa i smijati tragikomičnosti njihovog aktualnog puta u Moskvu, ali stoji činjenica da se ne može biti istovremeno i na europskom i na Putinovom putu. Što je zapravo pitanje koje je ovdje realno prisutno od 1990. godine.

Što se tiče same Srbije, ona ima svako pravo biti izolirani proruski i autokratski otok u regiji i Europi, s jednako pogubnim posljedicama po vlastite građane, kao i po regiju.

Ali nema pravo pokušavati na europskom putu zadržavati Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru, koje ipak većinski ne žele biti na Putinovom brodu. To bi predstavljalo minimum pristojnosti nakon svega što smo ovdje proživjeli devedesetih i nakon njih.

Kako je previše optimistično uzdati se u tu pristojnost, ostaje nada u to da će Europa ipak uspjeti pronaći sebe iznova i pronaći put za našu regiju.

Do tada, sretan nam Dan pobjede, barem dok ga još obilježavamo, makar i na ovaj groteskan način i s politikama koje s antifašizmom ne mogu stati u istu rečenicu.