Tito na Bilima

Nema nikakve sumnje u to i žao mi je što je tako, ali u žestokoj konkurenciji licemjerja među ovdašnjim nacionalističkim pokretima i velikim vjerskim zajednicama, hrvatski takav pokret i Katolička crkva uvjerljivo su najlicemjerniji. Što se još jednom pokazalo prilikom obilježavanja Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih režima na Bilima iznad Mostara. Odnosno u govoru mostarskog franjevačkog provincijala Joze Grbeša, koji se retorički upitao kako to “da smo još jedini narod u Europi koji slavi zločinca Tita”?

Pa krenimo redom. Prvo, sama ta tvrdnja je potpuna laž. Na praktično svim okruglim proslavama godišnjice iskrcavanja u Normandiju, odnosno Dana D, kojom je otvoren zapadni front i krenuo je definitivni slom njemačke nacističke vojske, Tito je jedan od državnika i vojskovođa koji se spominje, portretira ili prolazi kroz filmske kadrove, kao jedan od značajnijih saveznika.

Drugo, sam ovaj dan sjećanja se službeno zove Dan sjećanja na žrtve nacizma i staljinizma, što je u hrvatskom kontekstu prevedeno na totalitarne režime, upravo zato da bi se na istu ravan sveli ustaštvo i partizanski pokret, odnosno socijalistička Jugoslavija. To što ta dva pokreta i državna uređenja, svim političkim neslobodama u Jugoslaviji pa i zbog politike stradalim ljudima unatoč, ne mogu uopće staviti u istu rečenicu, provincijala i hrvatske nacionalističke prvake, od koji su mnogi, s Čovićem na čelu, pa i skoro kompletnim vodstvom Herceg-Bosne bili članovi Saveza komunista, ne zamara posebno provincijala, ni aktere iz Hrvatskog narodnog sabora. Jer, kao što sam već rekao, licemjerstvo u tom kontekstu je nemjerljivo s bilo čim.

Ali, ajde sada, stavimo po strani i to što se taj dan, koji se inače obilježava u Europskoj uniji, čija Bosna i Hercegovina nije članica, tako snažno obilježava u ovdašnjem hrvatskom kontekstu koji se na svaki način ponaša kao da je dio Hrvatske, opet nam ostaju još dva ogromna problema.

Prvi je samo to groblje na Bilima koje, zapravo, nije groblje i odnos prema žrtvama tih totalitarnih režima i prema Partizanskom groblju u Mostaru.

Naime, dok se iz Crkvenih krugova uporno širi lako provjerljiva laž kako na Partizanskom groblju u Mostaru nitko nije pokopan i da bi zbog toga taj spomenik trebalo prestati tretirati kao groblje, što bi bio prvi korak ka njegovom željenom uklanjanju, dotle se memorijalni kompleks na Bilima koji još nije dovršen i koji sasvim pouzdano ne predstavlja groblje, uporno naziva grobljem.

Pored toga, najveća laž je priča o danu sjećanja na žrtve totalitarnih režima jer se Katolička crkva do sada, bez ikakvih naznaka da će se to ikad promijeniti, sjećala samo žrtava jedne strane, a nikad žrtava ustaške države, pa makar i samo onih hrvatske nacionalnosti. Da ne govorimo o sjećanju na ubijene Srbe po Hercegovini koje je ubila ustaška državna politika. Nikad, niti u jednoj prigodi, pa makar i formalno, barem što je javno dostupno, nije, npr. održana misa zadušnica za ubijenog mostarskog gimnazijalca Antu Zuanića, kojem su uzeli i ulicu u Mostaru.

Pa čak nije zasluženo mjesto u kulturi sjećanja dobio Ilija Jakovljević, autentična žrtva tih dvaju režima. Hrvat, Mostarac i čovjek koji je pod čudnim okolnostima umro u zatvoru 1948. godine. Nije zato jer se nije želio pridružiti ustašama i jer je napisao najrazornije svjedočanstvo o njihovim zločinima, dnevničku knjigu “Konclogor na Savi”.

Na koncu, ista ta hrvatska politika, koja zajedno sa Crkvom organizira ovakvu kulturu sjećanja i drži Tita za najgoreg zločinca, u političkim se raspravama ubija od pozivanja na ZAVNOBiH i njegovo nasljeđe o konstitutivnosti naroda u BiH. Tj. pozivaju se upravo na Titovu baštinu kad žele, s pravom braniti jednakost naroda kojeg zastupaju i kojem pripadaju i na državu koju je on stvorio.

Jednako kao što je stvorio i Republiku Hrvatsku u današnjim granicama i dao joj državnost i mogućnost otcjepljenja, koju su i Hrvatska i Bosna i Hercegovina na kraju i postigle.

Drugim riječima, od Tita pobjeći ne mogu sve i kad bi htjeli, a jako žele, niti mogu pobjeći od vlastitog licemjerstva koje je neusporedivo s bilo čim u okruženju iako im ne pada na pamet da od njega bježe.