Thompsonov vikend
Ove subote će se konačno odigrati i taj cirkus od Thompsonovog koncerta na zagrebačkom Hipodromu, nakon čega će i prestati analize, prepucavanja, učitavanja raznih značenja i sl. Dobar dio ljudi će nakon toga otići na godišnje odmore ili se već evakuirao iz Zagreba, također ona polovica stanovništva koja nema više ni gdje, a ni s čim otići na odmore i na more, odahnut će barem malo u polupraznom Zagrebu i stvari će se vratiti u standardnu kolotečinu, ne pretjerano sadržajnog političko-društvenog života Hrvatske.
Ono što će se ovog vikenda odigrati na Hipodromu neće biti ništa drugo doli prebrojavanje i uvid u to who is who na desnici. Nije, stoga, ni slučajno to što će koncertu prisustvovati i predsjednik Sabora Gordan Jandroković i nekoliko HDZ-ovih ministara, dok sam premijer Plenković još kalkulira iako je na svaki mogući način iskazao simpatije prema ovom događaju.
Sam koncert koji će vjerovatno postati rekordan po broju prodanih ulaznica i broju prisutnih, sasvim sigurno će se u muzičkom i doživljajnom smislu pretvoriti u debakl. On se neće moći izbjeći jer bi to bilo skoro nemoguće i s ozbiljnom organizacijom, a kamoli s ovom amaterskom kojoj je jedini cilj zgrtanje što više novca. Da nije tako, Thompson bi napravio nekoliko koncerata umjesto jednoga, ne bi izgubio band koji je tražio poštenu plaću, ne bi mu bilo skupo platiti liječničke službe, ne bi pokušao izmusti od HRT-a ogroman iznos novca za prava prijenosa, niti bismo bilo čemu od ovoga svjedočili.
Međutim, s obzirom na to da kompletna javnost zna kako je koncert samo povod za okupljanje i prebrojavanje desnice, koje će biti masovno, takvo što neće mu nitko ni zamjeriti.
Stvari su na koncu vrlo jednostavne. Ovolika, neupitna popularnost Marka Perkovića Thompsona, u čiju obranu se uključio i sam Andrej Plenković, primarno svjedoči o tome kako je otpor vrijednostima usađenim u hrvatsko društvo devedesetih gotovo iščeznuo.
Zvuči možda nevjerojatno, ali taj otpor je bio veći i sveobuhvatniji u vrijeme kad se sve događalo, umnogome je doveo i do ozbiljnog poraza HDZ-a 2000. godine, još čitavo desetljeće je bio snažno prisutan u društvu, da bi onda negdje od ulaska Hrvatske u Europsku uniju došlo do potpune reinterpretacije tog doba i samog Tuđmana, koji sada odjednom postaju isključivo pozitivni i neupitni.
I to čak postaje nevezano s tim tko je, zapravo, na vlasti, odnosno proces se nesmetano odvija i kad imamo koaliciju HDZ-a i krajnje desnice, ili HDZ-a i manjina, kao i SDP-a.
Riječ je o procesima usvajanja nekritičke kulture sjećanja koja, kako znamo iz historiografije, postaje dominantna nakon što prođe određeni broj godina unutar kojih se može intervenirati u nju.
I tu, nažalost, sve i kada bismo ih proveli, neke zabrane, kakve je predložila pa doživjela linč na društvenim mrežama, Katarina Peović, jednostavno ne bi imale nikakvu svrhu. Uostalom, čitav niz ozbiljnih zabrana smo imali u pravnom sistemu SFRJ, pa nije pomoglo. Jednako kao što je Njemačka imala čitav niz pravnih sankcija protiv partija koje veličaju nacizam, a opet je krajnje desna partija na pragu vlasti. Jer, bez obzira na to koliko Katarina Peović bila u pravu oko Thompsonove glorifikacije ustaštva i čitave simbolike tog doba, osim činjenice da zabrane ne postižu cilj, nemoguće je zabraniti nešto što pretežan dio društva želi podržati.
S te strane je jasna ljutnja i frustracija lijevo-liberalnog dijela građanstva, ali ona u ovom slučaju ne pogađa pravu metu.
Osnovni preduvjet bilo kakve promjene društva i ovog tipa sentimenata leži u odbacivanju mitologije devedesetih i u odbacivanju straha i pasivne pozicije pred desnicom i njenim zahtjevima. To konkretno, kada govorimo o Zagrebu, znači da je odavno trebalo vratiti ime trgu maršala Tita, što se nije dogodilo i nema uopće naznaka da će se desiti. Što sve skupa znači da koliko god mi oko Thompsona govorili nešto drukčije s pozicije gradske vlasti u Zagrebu, i dalje nemamo hrabrosti početi, zapravo, mijenjati stvari i poništavati odluke koje su njegovi istomišljenici ispregovarali s Bandićem isključivo iz ideoloških razloga.